Recenzija: Terminator: Dark Fate (2019)
Terminator Dark Fate numerički je šesti film iz ovog filmskog serijala.
Ako pratimo storyline onda je Dark Fate tek treći film odmah poslije Terminatora 2 iz 1991. godine.
Slično kao i sa Predator ili Alien filmskim franšizama, Terminator također boluje od sindroma dva uspješna nastavka i niza nauspješnih nastavaka.
U svim nabrojanim filmovima događa se slična problematika.
Predator nekako završi na Zemlji ili nekom planetu nalik Zemlji i bezumni lov može započeti.
Kod Aliena nije prašuma već je u pravilu svemirski brod. Facehuggeri počnu iskakivati iz jaja i uslijedi kaos.
Dok kod Terminatora gotovo pa svaki put imamo istu priču. U središtu je spasitelj čovječanstva John Connor ili po najnovijem, ženska verzija istog, koje iz budućnosti dolazi uništiti ili spasiti stroj/čovjek.
Naravno da nakon više od tri desetljeća ta ideja naprosto ne prolazi. Moram priznati, kako vrijeme prolazi sve više cijenim Terminator Salvation s Cristian Baleom u naslovnoj roli. Daleko je to od idealnog filma no ono što je kod njega drugačije je to što se razbija uobičajena uhodana formula. Prije svega, film je smješten u apokaliptičnoj budućnosti. Tu po prvi puta možemo vidjeti kako takav svijet zaista izgleda.
Iako je film zbog drugih razloga proglašen neuspjehom tu ideju nisu trebali napuštati. Čak ako postavimo pretpostavku da se u nekoj paralelnoj realnosti, uistinu se dogodila situacija kakvu imamo prilike vidjeti u ovim filmovima onda je vrlo izgledno da ljudi gotovo i nema. Kako su mašine razvile svijest, bilo bi zanimljivo vidjeti radnju filma posvećenu socijalnoj strukturi strojeva te borbama između frakcija. Definitivno, današnja filmska tehnologija nam to može pružiti.
No maštarije i potencijalne nove filmove drugom prilikom, sada se vratimo ovome što je aktualno.
Dark Fate režirao je Tim Miller, najpoznatiji po režiji mega uspješnog prvog Deadpoola. James Cameron vratio se franšizi koju je stvorio, ovaj put kao producent. Još se jedno poznato ime našlo na popisu brojnih scenarista, a to je David S. Goyer, scenarist Batman Beginsa, Nolanovog prvog Batmana i mnogih drugih filmova, od kojih vrijedi izdvojiti Man of Steel, Batman v Superman. Tvorci ovog filma naoko su vrlo krativna skupina ljudi koja je u konačnici stovrila zabavan akcijski film bez imalo kreativnosti.
Priča je manje-više vrlo slična onoj iz Terminatora 2. John Connor više nije među živima i njegovo mjesto sudbina je ustupila mladoj Dani Ramos (Natalia Reyes). Skynet više ne postoji ali je i njegovo mjesto zauzeo novi sustav - Legion. Iz budućnosti, ponovno su poslana dva subjekta. Jedan je „poboljšani“ čovjek – Grace (Mackenzie Davis), a drugi negativac - mašina REV 9 (Gabriel Luna). Tu imamo i neke od pripadnika originalne glumačke postave kao što je Linda Hamilton u ulozi dobro nam poznate Sarah Connor i naš dobri stari Arnold kao T-800.
Upravo je T-800 najveće iznenađenje. Kako se radi o mašini koja ima centralno računalo koje je u mogućnosti učiti kroz vrijeme, Arnoldov T-800, nakon što je smaknuo Connora, ostao je šaflat po Americi narednih 30-tak godina. To je doprinijelo tomu je ovaj čak uspio pronaći i suprugu, otvoriti firmu čak i ime promijeniti u Carl. Sasvim se solidno asimilirao. Iako zvuči idiotski, taj element je fantastično komičan.
Gabriel Luna, utjelovio je nezaustavljivog Terminatora REV 9, koji po svemu neodoljivo podsjeća na Robert Patrickovog T-1000. Iako mi Patricka nitko ne može maknuti iz sjećanja, mora se priznati da ga je Luna odigrao vrlo šarmantno i karizmatično ali mu je nedostajalo onaj mistični šmek koji je Patrick imao. Ipak izglednije da sam samo nostalgičan.
Lijepo je to što su se odlučili za vođu otpora staviti ženu pa čak za zaštitnicu dodijeliti ženskog vojnika. Ovaj put Natalia Reyes uspijeva prodati ideju snažne žene/vođe u nastajanju svojom pojavom i uvjerljivom glumom. Za razliku od Emilie Clarke i njezinog portreta Sarah Connor iz prethodnog filma. Dok je Davis kao izmučena ratnica iz budućnosti bezlična u usporedbi s Kyle Reeseom iz originala iz 1984. godine. No u uvjerljivost njezine fizičke snage nisam posumnjao.
Zapravo kasting je odrađen sasvim korektno.
Iako je Miller očigledno odlučio s ovim filmom napraviti svojevrsni reboot, izbrisati stara sjećanja i okrenuti novi list to je napravio na poprilično ziheraški način bukvalno kopirajući koncepte iz originalnih filmova dajući im novi, moderniji look. Sve me to podsjeća na recepturu koju je priredio još Star Wars: The Force Awakens. Iako smo nakon ziheraškog početka očekivali nastavke dostojne imena Star Wars dobili smo proljev, samo se nadam da se kod Terminatora neće dogoditi isto.
Šteta je jedino što se redatelj nije potrudio pregaziti događaje Terminatora 2 na dostojanstveniji način. Ovako ispada da smo svu krv znoj i suze koje su prolivene u drugom nastavku proživjeli bezveze.
Predugo gutamo sranje pa smo čak i oguglali na njega, no gledati kako ti ubijaju najdražu ili jednu od najdražih franšiza iz svijeta filma, nije lako. Iako mali, ovaj film je pomak u pozitivnom smjeru te se samo nadam da će nam nastavak (ako ga bude) donijeti drskiji film.
Terminator Dark Fate: 3/5