Retrospektiva - They Live (1988)
Godina je 1988., a kod nas na brdovitom Balkanu čuje se zveket oružja dok paralelno preko bare kapitalizam divlja kao što nikada divljao nije. Srednji stalež u Americi potučen je do nogu. Sve ono što je Regan značio na početku svog mandata u smislu optimizma i vraćanja post Vijetnamske Amerike na noge uspio je sravniti sa zemljom u drugom mandatu. No to je samo priča iz političkog pamfleta spomenutog predsjednika. Činjenica je kako je njegova neoliberalna ekonomska politika dala je veću slobodu, moć i manjak državnog nadzora korporacijama. Možete zamisliti što je to značilo za prosječnog građanina. Manja plaća, više radnih sati i velika otpuštanja. Američki srednji sloj je preko noći iščezao!
Kao reakciju na tu bešćutnu politiku Carpenter se odlučio napraviti film kojim će poslati izvjesnu poruku takvom establišmentu. Tako su elitni pripadnici društva prikazani kao vanzemaljci koji energetski, monetarno sišu zemljane. U ovom slučaju, vanzemaljci su alijenirani od čovječanstva i njegovih potreba baš kao i Regan i njegovi politički potezi.
Nažalost, film u tom trenutku nije doživio veliku prihvaćenost publike i kritike. Može se reći kako je kroz kina te '88-e prošao neprimjetno kao duh kroz zidove. Na svu sreću kako je film mediji koji se vrlo dobro dokumentira onda i nije velika rijetkost da je pojedini uradak sedme umjetnosti ispred svog vremena. Takav je slučaj i kod ovog filma.
Potpuno neočekivano film je postao hit i ponajviše zahvaljujući popularnosti Davida Ickea. Za one kojima to ime ništa ne znači, radi se, po nekima, o redikulu, a prema drugima, o proroku. Njegove teorije, od koji je daleko najpopularnija ona o vanzemaljskoj rasi reptila iz sazviježđa Zeta Reticuli koja jede ljude i energetski se hrani niskim vibracijama čovječanstva, šokirale su mnoge. Prema njegovoj tvrdnji, upravo zbog te rase divovskih guštera na našoj planeti caruju ratovi, stres, ugnjetavanje, netolerancija, mržnja, nacionalizam i druge društvene fobije. U korijenu je svega generiranje straha.
Kako su se umovi diljem planete počeli otvarati početkom novog milenija tako su ljudi postali prijemčiviji na tu teoriju. Pa su tako počeli primjećivati poveznicu između veliki dio simbolike o kojoj Icke govori i filma They Live. Korak po korak, film se prometnuo u must watch za svakog ljubitelja teorija zavjera.
Još jedna se zanimljivost veže u z ovaj film. Dobar dio onelinera koje Piper koristi u filmu, autori kultne video-igre Duke Nukem koristili su za citate glavnog junaka. Vjerujem da svi oni koji su uživali u ovoj igrici 90-tim godinama prošlog stoljeća znat će o čemu govorim.
Film i nije vrhunac sedme umjetnosti po glumačkim izvedbama, niti se radi o ingenioznom scenariju, ali forte filma su ideje koje prezentira na vrlo originalan način. Upravo zbog ideja film i jest odolio zubu vremena.
Glavna uloga u filmu dopala je bivšeg WWF hrvača Roddy Pipera. Njegov vokabular je skroman ali živopisan, no njegov glavni adut je božanstveno tijelo. Uvijek polugol, masne kose u kariranoj košulji savršeno je odgovarao za ulogu neznanca što pristiže u veliki grad u potrazi za poslom. On također, kao i većina ljudi u tom svijetu, pokušava pronaći svoje mjesto pod suncem i to radeći na gradilištu. Slučajno na nabasa na misteriozni pokret otpora koji dijeli sunčane naočale. Naočale su to zahvaljujući kojima će – progledati. Ono što bude ugledao tada promijenit će mu život!
Ubrzo započinje njegova borba protiv sustava i to po principu sam protiv svih. Vrlo je to simpatično i u stilu najboljih Arnoldovih filmova. Čak se može i reći da je film jednim dijelom i parodija takvih, bijesnih, akcijskih filmova tog vremena.
Carpenter se ovim filmom posrao po svima. Od politike, filma, mode, gotovo svaka društvena pora ovim je filmom izrugana i dovedena do apsurda.
Da bar i mi možemo naočale staviti i progledati do kraja, baš kao Roddy!
They Live: 3/5