Recenzija: Once Upon a Time in Hollywood (2019)
U solidno popunjenoj dvorani simpatičnog zagrebačkog Cinestar Boutique kina pogledao sam posljednji Tarantinov film – Bilo jednom u Hollywoodu ili kako bi se to reklo na engleskom – Once Upon a Time in Hollywood. Zanimljivo, film koji bi trebao biti nebeski cool mene je asocirao na krkansku hit-pjesmu grande Jovana Perišića - „Moje najmilije“:
Grešan sam prema tebi bio još uvek skupo plaćam ceh bez cilja lutam, pogrešne ljubim idem iz greha u greh
Po izlasku iz kina moj ljubimac i ja izgledali smo poput dva zombija, zbunjeno tumarajući ulicama, tada već polupraznog Zagreba. Pogledavali smo se u čudu i pokušavali od ovog filma napraviti neki smisao, no taj naum nam nije pošao po ruci.
Film, iako nakrcan top filmskim zvijezdama, ne može pobjeći od činjenice da bez cilja luta. Film je jedan veliki ekspoze koji traje više od dva i pol sata. Nisu to dosadna dva i pol sata, dapače, u filmu se ima što za vidjeti. Prvenstveno, istaknuo bih fantastičnu kemiju na relaciji Pitt - Di Caprio. Dok bi uloga Margot Robbie s glumačkog aspekta dobila pohvalu (iako se ne radi o bog zna kako zahtjevnoj roli), pokude bi usmjerio na scenariji i tupo utiliziranje njezinog lika. Naime, stekao sam dojam kako bi se njezina uloga u ovom filmu mogla komotno izbaciti i da sam film ne bi ništa pretrpio, dapače trajao bi kojih 45 minuta kraće, što u ovom slučaju i nije loša stvar. Nažalost, ispada da su takvu glumicu potrošili samo kao eye candy.
Filmska radnja prati dva glavna lika, kaskadera Cliffa Bootha (Pitt) i ocvalog glumca Rick Daltona (Di Caprio). Rick Dalton zaboravljeni je glumac koji pokušava naći svoje mjesto pod suncem dok ga kao sjena prati neambiciozni kaskader koji mu se kroz vrijeme pretvorio u batlera. Njihove pizdarije bilo je zanimljivo za gledat dok levitiraju Hollywoodom iz 1969. godine.
Paralelno s njihovim radnjama odvija se ona mlade glumice u usponu Sharon Tate (Robbie). Ako kojim slučajem to ne znate, Tate je ubijena u svom domu zajedno s drugih četvero ljudi. Naredbu za njihovo ubojstvo „izdao je“ serijski ubojica Charles Mansona. No taj dio priče nismo vidjeli.
Vidjeli smo Tate koja baulja ulicama Hollywooda i živi život mlade glumice koja uživa u svom uspjehu. Ako ste pomislili da uživa na divlji način, orgijajući, opijajući i drogirajući se onda ste se prevarili. Žena hoda po večerama, gleda vlastiti film u kinu i pati od trudova.
Iskreno, da sam to htio gledati mogao sam pokucati na vrata susjeda i gledati mu trudnu žene što radi po cijele dane i poštedjeti se hodanja do Kaptola. Nema toliko puno niti njezinog puno poznatijeg i ekstravagantnijeg supruga Romana Polanskog koji se pojavljuje u svega dvije scene i to na blic.
Kao što je poznato kod Tarantina iz njegovih prijašnjih filmova, svi njegovi likovi podijeljeni su u nekoliko skupina sa zasebnim radnjama koje se pred kraj filma stope u jednu koja u pravilu označava veliki klimaks. U pravilu koliko god njegovi filmovi bili trajanjem dugački, oni su uvijek scenaristički i konceptualno britki, brzo montirani i inteligentno pisani da su rijetko kada dosadni. Njegovi filmovi do sada nisu trpjeli od boljke od koje ovaj film boluje. Nejasno mi je zašto je odustao od te forme. K vragu praktički je patentirao takav tip narativa i sad se u jesen karijere eto on odlučio biti "kreativan".
Zanimljivo koliko je Hateful Eight zanimljiviji film od ovoga. Iako se u suštini radi o predstavi smještenoj u brvnari na Divljem zapadu u kojoj se čitava radnja odvija, film je briljantno pisan, likovi imaju svrhu i cilj te zbog toga i ne primijetimo statičnost okruženja u kojoj se odvija.
Iako su uloge Pitta, Di Capria i Robbie dobro odglumljene, pa čak i njihovi likovi dobro napisani oni su, nažalost, strano tijelo u filmu. Njihove priče ne vode do ničega, film nema definitivan kraj. Ono što film ima je ekspoze koji traje, traje i traje.
Ako je želja Tarantina bila snimiti ekspoze onda je u tom naumu i uspio !
Prije no što zaključim ovaj tekst u mračnim tonovima moram istaknuti kako je onaj koji bio dizajner setova i kompletne produkcije, odradio briljantan posao. Hollywood je lik u ovom filmu. Grad je toliko vjerno prikazan u duhu prijelaza iz 60-tih na 70-te da se stekne dojam kako je uistinu film nastao u tom razdoblju. Vjerujem da će se tu osobu nagraditi Oscarom za posao na ovom filmu.
Kada bih se vratio na početak teksta i stihove gospodina Perišića, mora se priznati kako se Tarantino ogriješio o nas, svoju publiku, koji smo skupo platili to, promašeno, iskustvo s kino ulaznicom za film koji besciljno luta. Bojim da Quentin ovim filmom neće ići iz "greha u greh" na svoj posljednji, deseti film i ponuditi nam isto razočaranje.
Once Upon a Time in Hollywood: 3/5