Recenzija: Stranger Things 3. sezona (2019)
Datum je bio 4.7., dan u godini najpoznatiji po proslavi Američkog dana državnosti. Hrenovke, konfete, zastavice, Budweiser pivo u potocima i parade po ulicama ispunile su Ameriku i cijeli svijet. Međutim, u Guru domu, Američki praznik slavio se gledanjem nove, treće sezone Stranger Thingsa.
Dvije godine čekanja primakle su se kraju i napokon sam mogao ponovno uživati u pustolovinama naših dobro poznatih junaka Maxa, Eleven, Mikea, Willa i nekih novih lica koja su im se putem pridružila.
Zavalio sam se u kauč, nafrljio do daske novi Sonyjev soundbar, pritisnuo play i zaronio u novu sezonu ludila u gradiću Hawkins.
Prvo što vam moram otkriti da mi je upravo ova sezona gotovo al pari s prvom sezonom za koju držim da je najbolja. Prva sezona osim što je ponudila nešto novo, ponudila je i fantastičnu priču, izvrsno razrađene likove i hrpu nostalgije. Nova sezona vratila nam je dio te magija koja se pritajila u drugoj sezoni.
Naši klinci iz sezone u sezonu rastu kao glumci. Ne samo da fizički rastu već i njihova glumačka umješnost adekvatno raste iz sezone u sezonu. Također, novi glumci, priključeni ansamblu, također oduševljavaju.
U ovoj sezonu zatičemo likove koji nastavljaju svoje živote nakon uznemirujućeg kraja prijašnje sezone. Mike i Eleven nastavljaju nevinu romansu i otkrivaju sve čari veze od kojih je i prekid jedan sastavnih elemenata.
Joyce (Winona Ryder) još uvijek tuguje za tragično preminulim partnerom dok joj se pred nosom valja debeli detektiv Jim Hopper. David Harbour koji utjelovljuje njegov lik valjda se još uvijek oporavlja od debakla zvanog Hellboy. No koliko je njegov vragolasti film bio loš toliko je u ovom serijalu senzacionalan.
Glavni antagonist, bića/biće iz druge dimenzije, manje-više imaju sličnu agentu kao u prošlosti. Čudovišta iz paralelne realnosti ponovno su pronašla način da prodru u našu realnost. Ovaj put omraženi Rusi zaslužni su za njihov povratak.
No iako se taj element priče o omraženim Rusima mogao doimati kao klišej i kič on jednostavno u ovoj seriji prolazi, kao što prolaze i svi ostali sladunjavi segmenti priče.
Ponovno se naša škvadra našla u epicentru događanja. Podijeljeni u nekoliko grupica čije se priče zasebno odvijaju i vode ka kulminaciji događaja podižu tenziju i napetost serijala. Format od osam epizoda pokazao se idealnim. U kraćem periodu sublimira se napetost i sva hektičnost serijala kojeg se može sažvakati u jednom danu.
Posebnu pohvalu treba izreći set dizajnerima, kostimografima i ostaloj mašineriji iza kamere koja je na fantastično vjerodostojan način uspjela dočarati duh osamdesetih godina.
Bio sam uvjeren da će serija početi gubiti na kvaliteti sa svakom narednom sezonom no ne samo da su glumci postali sve umješniji, ansambl brojniji nego su i priče postale sve originalnije.
Stranger Things nije bio imun justice warrior pokretu koju je u zamahu zadnjih pet godina i agresivno sve prisutniji na filmskom platnu i malim ekranima. Gay prava, girl power, i sve ostale zanemarene i ugrožene skupine i ovoj seriji dobrano su zastupljene. Nažalost, zbog potrebe da sve manjinske skupine budu zastupljene žrtvovan je vrlo potentan lik oko kojeg se gradio hype gotovo kroz čitavo trajanje treće sezone.
No da će serija tim putem ići moglo se pretpostaviti nagon vatrenog govora prije dvije godine Davida Harboura na SAG nagradama. Nakon takvog iznošenja stavova i serijal je morao krenuti još izraženijim putem društvene pravde.
Govor Davida Harboura
No unatoč svemu, serijal nije izgubio kvalitetu već, dapače, ona se podigla. Nakon razočaravajuće druge sezone ova je uspjela revitalizirati franšizu i udahnuti joj novi život. Ponovno se veselim narednim pustolovnima naših junaka i u četvrtoj sezoni.
Stranger Things 3. sezona: 4.5/5