Recenzija: Hellboy (2019)
Kada je još prije skoro dvije godine izašla obavijest kako se započelo s rebootom Hellboy stripovske franšize bio sam poprilično pomiješanih osjećaja. S jedne strane sjećanje na izvrstan original Guillerma del Tora iz 2004. godine i do boli karizmatičnog Ron Perlmana bio je još uvijek svjež. Doista nisam bio spreman za taj reboot.
Čak sam lakše podnio reboote nekih puno većih naslova no ovoga. Originalni Hellboy bio je jedino kriv što nije nastao u današnje doba, kada su stripovski filmovi postali apsolutni mainstream.
No unatoč svim emocijama dobrano sam bio svjestan kako je vrijeme pregazilo Perlmana koji je 13.4. navršio 69 godina. Guillermo del Toro je danas, nakon osvojenog Oscara za Shape of Water, na nekom drugom mjestu u karijeri da bi se bavio superherojskim zvizdarijama.
Godine su prolazile jedna za drugom i nabralo ih se već 11. Nakon drugog nastavka djelo strip majstora Mikea Mignole zapelo je u limbu borbi s pravima produkcijskih kuća.
Na kraju balade odlučeno je da film ipak bude reboot! Stara postava bačena je u ropotarnicu prošlosti, a nove zvijezde već su bile pod svjetlima reflektora, obasjane pažnjom svijeta.
Za novog Hellboya izabran je David Harbour proslavljen ulogom u serijalu Stranger Things i emotivnim „anti-Trump“ govorom na SAG nagradi prije nekoliko godina. Redateljska štafeta predana je iz ruku majstora horora i čudovišta u ruke Neil Marshalla, britanskog redatelja filmova bez okusa i mirisa koji je u svoj rezime uspio ugurati i režiju nekoliko epizoda Game of Thronesa. Bez daljnjeg diskutabilna odluka. Tako mlaka postava iznenađuje. Ipak je ovo strip sa sasvim pristojnom publikom i s hrpetinom fanova koji su zavoljeli lik na temelju filmova nastalih prije petnaest godina. Bilo je tu materijala koji je mogao doći u ruke kudikamo iskusnijeg ili talentiranijeg redatelja.
Kako su počele pristizati slike Harboura i njegove fizičke transformacije za ovu ulogu, nekako sam se ponadao da se David ne bi toliko bacio na pripremu za ulogu u filmu koji je totalno razočaranje. No kao i kod svih likova u filmu najveća manjkavost dopala je scenariji. Čak niti specijalni efekti nisu na nivou filma ovakvog renomea. Na momente Harbourov Hellboy ispada nalik balavom, cendravom balonji umjesto cendravog, ciničnog razbijača kakav je Perlman bio.
Generalno, Hellboy 2019 je drastično drugačiji film od njegovog originala. Filmu manjka atmosferičnosti i emotivne spone između glavnog junaka i njegovog oca koju je del Toro fenomenalno oslikao. Uloga profesora Brooma dopala je, nakon John Hurta, Iana McShanea. Sjajni Englez jednostavno nije mogao odigrati rolu kako spada jer je njegov lik napisan toliko površno i jednodimenzionalno da ne postoji glumački talent koji takvu ulogu može spasiti. Mila Jovović kao neprikosnovena Blood Queen toliko je generička da ju je već bilo dobrano dosadno za gledati.
Nakon sat vremena već čeznete za filmskim krajem. Ako ne po filmu onda ću ovaj odlazak u kino pamtiti po tome što sam u redu za kino ulaznice praznog kina nabasao na mitskog napadača zagrebačkog Dinama i lisabonske Benfice – Tomu Šokotu. Dok se u samoj kino dvorani par sjedalica udaljenih od mene zatekao neobičan ljubavni par u strastvenom kliču. Sve bi to bilo još i nekako i prirodno da njemu nije 90. a njoj 19. No, k vragu tko sam ja da im sudim.
Samo nek' se vole jer Bog im je svjedok kako u filmu uživati mogli nisu!
Hellboy: 2/5