Osvrt na 91. Oscare

Svečana dodjela 91.-ih Oscara je iza nas. Bila je ovo još jedna godina usiljene političke korektnosti, rasne jednakosti (mahom one afro-američke zajednice) i samohvalećeg preseravanja. Neočekivano, izostalo je cipelarenje Trumpa.

Evidentno su se okanili ćorava posla.

Kada već započinjem s politikom u Oscarima onda valja napomenuti kako ta, nekada prestižna, dodjela nagrada ima već dugu tradiciju uplitanja u politička pitanja. Nekada su to bile izjave vezane uz rat u Vijetnamu, Watergate aferu, Bushovu administraciju dok su to danas pitanja prava LGBT zajednice i rasne jednakost.

Iako netko s pravo može u mojim riječima iščitati pozamašnu dozu ironije moram neke stvari raščistiti.

Uvijek sam bio i bit ću za bilo koju formu ljudskih prava. Ljudi imaju puno pravo živjeti svoj život u miru i baštiniti sva prava koja im pripadaju bez obzira na boju kože, seksualnu orijentaciju, političku preferenciju ili nacionalnost. Nažalost, ovo što posljednjih godina imamo prilike gledati u Hollywoodu odnosi se isključivo na skupljanje poena, uvlačenje u masne guzove Akademije, javnosti i medija trendovskim ponašanjem, a sve u svrhu osvajanja nagrada i primanja još masnijih honorara.

Nakon prošlogodišnje dodjele Oscara koju je obilježio drastičan pad u gledanosti, mitska Akademija odlučila je promijeniti format ceremonije. U tom purističkom duhu donesena je i odluka da se zbog, nekoliko godina starih, homofobnih tweetova, Kevina Harta ukloni s pozicije pretendenta za voditelja Oscara. Dovedeni u trku s vremenom odlučili su izbaciti format dodjele s klasičnim voditeljom te su svaku kategoriju najavljivali zasebni najavljivači.

Ceremonija dodjele trajala je nešto kraće no inače. No unatoč svemu tome ništa nije moglo promijeniti činjenicu da je dodjelu prestižne filmske nagrade pregazilo vrijeme. Nagrada je ovo koja najmanje nagrađuje filmsku umješnost, već je postala narodni slet američke opozicije. Skupina zvijezda i zvjezdica, mahom pripadnika estradne dinastije postali su sami sebi svrha. Kulminacija večeri postao je crveni tepih i šetnja sa sjekirom u glavi. Oscari su živi primjer što se dogodi kada atrakcija zamijeni postignuće. Lončići su se pobrkali. Nekada, ne tako davno u konkurenciju filmova za nagradu ovog kalibra ulazili su uradci koji bi polučili nešto zbog čega bi se svijet filma, barem za minutu, zaustavio i zapitao. Bilo da se tu govori o kostimografiji, setovima, glazbi, pisanju scenarija, glumi i režiji ili pak specijalnim efektima. No posljednjih godina kriteriji su drastično pali. Filmovi koji se nalaze u elitnim kategorijama još elitističnije nagrade su filmovi koji prije 15 godina ni crvenom tepihu ne bi prismrdili.

Nakon što sam se odlučio pogledati filmove iz kategorije za najbolji film, priznat ću, entuzijastično sam prionuo tom zadatku. Počeli su filmovi padati jedan za drugim. BlacKkKlansman, Roma, Vice, Black Panther, Bohemian Rhapsody, A star is Born, The Favourite. Dok sam došao do zadnjeg filma, gdje je jedna od glavni protagonistica lezbijka, sam sebi sam rekao: „Dosta!“.

Ako ste pogledali moje gostovanje kod Ratka Martinovića u Podcast Inkubatoru onda ste primijetili, bilo to vama drago ili ne, kako nisam pogledao Green Book. Vjeruj te mi na riječ, kada kažem da mi se smučila pomisao gledanja još jednog u nizu filmova rasne tematike ili filmova na temu LGBT zajednice. Vjerujem da je i pripadnicima spomenutih manjinskih skupina bilo dosta gledanja filmova o, tako reći, njihovim problemima.

Doživio sam pravi pravcati „rasni overload“ u ovogodišnjim Oscarima. U kategoriji za najbolji film od osam filmova, tri filma na temu su rasne jednakosti, jedan je film o gay ikoni Freddy Mercuryju dok je The Favourite film o lezbijskoj kraljici. Pored filmova o ljudskim pravima tu se našla politička autobiografska drama o najomraženijem/najmoćnijem američkom dopredsjedniku Dicku Chaneyu. Preostaje samo još treći remake ljubavne drametine A Star is Born.

Da je boga i pravde, 80% filmova koji se nalaze u toj kategoriji u njoj se nalazilo ne bi.

Kada sam ugledao Cuaronovu Romu iz te konkurenciji moram priznati da sam osjetio kako zraka sunca slijeće na moje lice. Ne zbog toga što je Roma nezaboravan film, već isključivo zato što razbija učmalu žabokrečinu od konkurencije. Naravno, bio sam potpuno svjestan kako taj film neće sa sobom ponijeti nagradu za najbolji film jer je umjetno stvorena, histerična, klima išla na mlin „prigodnim“ filmovima.

Pored Rome, nekako mi je najviše žao Vigga Mortensena. Nakon što sam odgledao njegovu dosadašnju filmografiju mogu zaključiti kako je trenutno jedan od rijetkih kompletnih glumaca i majstora zanata u Hollywoodu. Nažalost, njegova umješnost ne nailazi na pravo odobravanje, što i ne čudi jer je Akademija odavno prestala nagrađivati glumce, već celebritije koji privlače ljude u kino dvorane na temelju popularnosti i generalne „isplativosti.

Nažalost, zapad ipak nije toliko napredan koliko se čini. Moguće da su u usporedbi s našim hirovitim životnim predjelima industrijski i tehnološki napredniji no u slučaju ljudskosti i prava pojedinih društvenih skupina tu smo sasvim jednaki.

Ono društvo koje u svom javnom diskursu toliko spominje mržnju i rasizam očigledno ima velikih problema upravo po tom pitanju. Kao što se na ovim našim, ex-Yu, prostorima često mogu čuti riječi poput „poštenja“, „korupcije“, „nacionalizma“, „primitivizma“, one su ujedno najveći indikator naših najvećih problema ili vrijednosti koje nedostaju.

Nažalost, dodjela Oscara postala je neukusno ispolitizirana, duboko uprosječena i bojim se nepovratno degradirana. Zlatni sjaj nekoć mitskog kipića postao je mutan. Izgubio je prodornost u posvemašnjoj globalnoj generičnosti sadržaja.

Ustaj, živi, bori se i ne kloni!

Nadamo se da će slavni citat YouTube emisije Balkan info potaknuti Akademiju da zaoštri konkurenciju, odbaci površno politikantstvo i orijentira se što čišćem umjetničkom sadržaju !