Recenzija: The Favourite (2019)
The Favourite, novi je film grčkog redatelja Yorgosa Lanthimosa. Film okuplja manji glumački ansambl što nužno ne znači da je i manje impresivan. Sa glumicama Oliviom Coleman u ulozi kraljice Ane i Rachel Weisz kao Lady Sarah surađivao je na filmu The Lobster. Uz prokušane glumačke asove pojavljuju se i mlade nade Američko - Britanskog glumišta. Emmu Stone gledamo u ulozi lukave Abigail te Nicholas Houlta kao grozničavog vođu Britanske opozicije – Harley.
Iako najmanje zvučno glumačko ime, Colemanovu je dopala uloga trknute kraljice obilježene traumama iz prošlosti. Kako je vrlo ekscentrična (čitaj, luda) mogućnosti su sjajne za manipulatore da svojim uplivom donose odluke kojem im odgovaraju. Jedan od njih je Lady Sarah. Svojom odlučnošću, borbenošću i agresivnošću donosi odluke umjesto kraljice čije svako slobodno mišljenje ova s uspjehom ugušila. Taj odnos je nužno zlo. Upravo zato što je kraljičina psiha u kanalu, netko „šarf“ je naprosto nužan kako se sustav nebi urušio. Problem je u tome što tako „nametljiva“ osoba poput Lady Sarah na sebe navlači neprijatelje. Neprijatelji su to koji lukavo vrebaju iz prikrajka u formi prijatelja i koriste svako njezino odsustvo kako bi osvojili pozornost kraljice. Abigale je upravo takva! Naizgled nemoćna i plaha no suštinski sposobna na sve kako bi svoj društveni status povratila.
U konačnici film se pretvara u borbu dvije rođakinje za kraljičinu pozornost i grebanje o njezin utjecaj. Poput pijavica, iz žene su isisale svu životnu energiju. Fizički raspad ličnosti kraljice zorno je prikazan i vjerno interpretiran ponajviše zahvaljujući dobro napisanom liku i glumačkim vještinama Colemanove.
Jedina je razlika između njih u tome što Lady Sarah uistinu brine o kraljičinim interesima dok Abigale to čini is čistog koristoljublja. Jedna je vrlo oštra, direktna i bolna u komentarima ali sve su to komentari koje ova treba čuti. U slučaju Abigale to je sasvim suprotna taktika. Njezine riječu su melem za uši kraljice. Ne moram niti napomenuti kako je prošla Abigale, a kako Sarah.
Nicholas Hurst, u filmu glumi mladog, ambicioznog šefa opozicije koji pokušava pridobiti pozornost kraljice. Nažalost, njegov lik je poprilično jednodimenzionalan. Njegova motivacija je - ambicija ?!
Držim da je dečko jedan od vodeći mladih glumaca britanskog filma te je krajnje vrijeme da dobije rolu koja bi lansirala njegov puni potencijal u eter. Zarobljen je u permanentom limbu bombastičnih filmskih naslova bez de facto prave uloge. Bolje dobiti dobro napisanu ulogu u indy filmu, nego se kao pijan plota držati blockbustera bez mogućnosti da se predstaviš svijetu na adekvatan način.
Lik Abigale je lik koji me najviše impresionirao! Ona je poput divlje svinje. Kada je u domaćinstvu ona se prilagodi i primiri, dok u divljini njezina dlaka, koža i karakter postaju grubljom i tvrđom, a karakter neumoljiv. Od pitome domaće životinje ona se u divljini pretvara u krvoločnog predatora.
Abigale je upravo takva. Taman kada su ju svi podcijenili, pokazala je vrlo oštru, podmuklu i nemilosrdnu stranu karaktera.
Kako je već postala tradicija da se u Oscar konkurenciji za najbolji film uvijek pronađe, barem, jedan film s tematikom kraljeva i kraljica, i to mahom onih britanskih, tada kandidatura The Favouritea ne začuđuje. Ono što je neobično je to da je trojac Weisz-Coleman-Stone nominiran za nagrade glavne i sporedne ženske uloge. Pored njih u kategoriji za najboljeg redatelja uvršten je i redatelj filma. Ukupno film je nominiran za deset kategorija što ga svrstava u gornji dom favorita za najbolji film godine.
Pravo pitanje da li je ovaj film doista to?
Za biti Oscarom ovjenčan ovisi o puno faktora. Jedan od njih je već toliko puta spomenuti politički moment, drugi je lobiranje produkcijskih kuća uoči dodjele nagrada, tu je još i snaga konkurencije u pojedinim kategorijama. Rekao bih čak da je umjetnički sadržaj, odnosno razlog zašto se Oscar uopće i dodjeljuje prestao biti vrednovan u mjeri u kojoj bi trebao. Upravo su zbog toga Oscari izgubili na važnosti. Ono što ih još održava na životu je glamur ali ne i sama važnost nagrade. Crveni tepih je postao bitniji od onoga što se zbiva u Kodak dvorani.
Kako sam već nekoliko puta naveo u prijašnjim Oscar recenzijama, ovogodišnji su filmovi iz kategorije za najbolji film naprosto nedostojni te kategorije. U takvom omjeru snaga The Favourite ima šansu, no svoje bih novce stavio na film sa jasnim političkim predznakom.
The Favourite je film koji prikazuje svijet vladara iz kuta onih koji ga okružuju. Ponekad je osoba iz sjene pravi vladar dok je persona koju vidimo obasjanu svjetlima pozornici najobičniji lutak. Za biti vođa nije dovoljno samo paradirati sa krunom na glavi, treba prihvatiti vlast i odgovornost čvrsto s obje ruke i ne dati joj da ona ovlada nama. Potrebno je okružiti se ljudima od povjerenja i ne puštati u taj krug brojne druge "kontaminirane" udvarače. Za donošenje teških odluka treba imati vrlo kurčevit i zajeban karakter, karakter je to koji nažalost napaćeni duh i tijelo kraljica Ana nije imala.
The Favourite: 3/5