Recenzija: Roma (2018)

Nakon svih plastificiranih filmova koje sam do sada pogledao, a koji su u ovogodišnjim Zlatnim globusima zauzeli kategoriju za najbolji film, izabrao sam film koji se može podičiti nagradom iz dvije kategorije, onom za najboljeg redatelja i najbolji strani film.

Ime filma je Roma, a njegov redatelj je Alfonso Cuarón.

Cuarón je uz Alejandra Inárritua i Del Tora jedna od perjanica Meksičkog filma. Bio bih čak toliko hrabar pa proglasio spomenuti trojac ponosom i dikom Srednje i Južne Amerike. Njihovi filmovi nisu izgubili dušu unatoč sve prisutnoj Američkoj mašineriji. Čest slučaj da redatelji koji dolaze iz drugih dijelova svijeta zaborave na svoj identitet taj čas kada stupe nogom na Američko tlo. U slučaju ovog dvojca to nije tako. Oni su uspjeli zauzdati zvijer i natjerati ju da pleše na taktove njihove muzike. Prvi je zasvirao Inárritu s filmom Babel da bi svoj niz uspjeha nastavio skladati s Birdmanom gdje ga je zapazila šira publika i niz zaokružio sa Revenantom. Del Toro se okrenuo žanru znanstvene fantastike gdje je osvojio Oscara za najboljeg redatelja za film Shape of Water.

Kod Cuarón priča je tekla uspješno prvo s filmom „Y tu mamá también“ ili ti ga po naški „I tvoju mamu također“. Budne oči američkih producenata uočile su novi talent i nije trebalo dugo proći kako bi se simpatični Alfonso našao šećući ulicama legendarnog Hollywood bulevara.

Svoj prvi i za sada jedini Oscar zaradio je filmom Gravitacija iz 2013. godine. Priča o sastajanju, rastajanju, nemoći i usamljenosti smještena u svemiru, nominirana je za hrpu "tehničkih" nagrada, što je uz pričanje emocijama nabijenih priča, Cuaronova specijalnost.

Svoj kreativni pečat ostavio je i na franšizi "Harry Potter", zamijenivši dječjeg redatelja Chris Columbusa i njegov veseli ton s onim mnogo mračnijim. Upravo je njegov film odredio ton i dinamiku kojom će se kretati svi daljnji nastavci, nekoliko milijardi dolara teške franšize o malom čarobnjaku.

Unatoč svom tom blještavilu Hollywooda, u pozadini njegovog uma čučao je film koji bi ga približio, posljednjih godina u mnogome prisutnijem, Inárrituu. Kao savršeno mjesto za zbližavanja odabrao je Oscare, dok je za sredstvo odabrao film - Roma.

Produkcijska kuća koja je srčano stala iza ovog projekta je - Netflix. Pomalo je to neočekivan potez s obzirom na vrstu filma no ako se prate posljednji događaji vezani uz Netflix onda ovaj potez ima smisla. Kako je suradnja Netflix - Marvel ispala iz kalkulacije te pojavom Disneyevog streaming servisa njihov tržišni položaj dodatno je ugrožen. Odlučili su se orijentirati na originalni dramski sadržaj i pomalo ohladiti sa Sci-Fi/superherojskim produkcijama.

Film o obitelji iz Meksika koji promatramo kroz oči kućne pomoćnice Cleo (Yalitza Aparicio), priča je o usponu i padu jedne obitelji uslijed teških vremena koja ih okružuju.

Malo je poznato kako je upravo Roma priča o Cuarónovom djetinjstvu, pa se može smatrati donekle i autobiografskim filmom. Priča o raspadu obitelji nešto je što mu je itekako poznato kao i osjećaj kako je to odrastati bez oca. Ti elementi su jasno vidljivi u filmu. Svi likovi u obitelji dobili su svoj prostor osim lika oca. Njegovo filmsko ignoriranje jasno deklarira stav koji Cuarón o njemu ima. Njegovo lice uvijek je nevidljivo ali je njegova odsutnost vrlo jasna. Trenutak kada napušta obitelj, i ostavlja suprugu Sofiu (Marina de Tavira) s djecom i kućnom pomoćnicom vrlo je decentno prikazan.

Paralelno s dramom jedne obitelji, pomoćnica Cleo i sama prolazi kroz dramatično razdoblje. U avanturi za jednu noć ostaje trudna i ubrzo biva prepuštena na milost i nemilost s djetetom na putu. Novonastalom situacijom Sofia i Cleo moraju postati oslonac jedna drugoj. Kompletna, nekada imućna liječnička, obitelj mora zbiti redove, demonstrirati zajedništvo i uz kompaktnost izgurati kroz nevolje. Obje situacije demonstriraju, gotovo pa, animalnu stranu ophođenja očeva u prema vlastitim obiteljima.

Inače, glumica Yalitza Aparicio koja je glumila pomoćnicu Cleo, u stvarnom je životu učiteljica. No način na koji je film sniman u crno bijeloj tehnologiji s prekrasnom fotografijom i kompozicijom kadra, vrlo sporom i distanciranom kamerom odaje dojam odmaka i dočarava kako je promatrati obiteljsku situaciju kojoj svjedoči Cleo. Film nam dopušta da uđemo u njezinu kožu i proživimo obiteljsku dramu iz njezinog kuta. Drama nije samo vezana uz očevo napuštanje obitelji, već je drama vezana i uz demonstracije i krizu kroz koju prolazi Meksiko 70-tih godina.

Light motiv koji se pojavljuje kroz čitav film, nečujni je prelet aviona. Njegova pojava označava prikaz druge vrste perspektive na sve naše probleme koji iz vizure zrakoplova izgledaju sićušno, trivijalno i beznačajno.

Problem ovog filma nije u hiperrealizmu već u njegovom pretjerivanju. Film na vrlo dobar način oslikava stvarni život i dramatičnost situacije no čini to na trenutke nesnosno monotono. Jasno mi je da je život, na oko, spor i nedinamičan no ovo je ipak film. Nakon dobrih sat vremena gledanja filma može se dogoditi kako sami sebi postavljate pitanje: "Šta se, k vragu, ovdje događa?". Dva i pol sata, koliko je film trajao, čekao sam da se nešto dogodi što bih mogao okarakterizirati kulminacijom događaja no do toga nikako nije dolazilo barem ne u onoj mjeri u kojoj sam to očekivao.

Ovaj film nije Hollywood, ovdje nema klasične podjele u tri čina, ovo je film s nježnim prijelazima iz jednog čina u drugi. Samim tim nemojte se razočarati. Dajte filmu šansu i uživajte u suptilnoj obiteljskoj drami kroz filmsko oko Alfonsa Cuaróna.

Roma: 4/5