Recenzija: BlacKkKlansman (2018)
Nakon nedavno okončanih Zlatnih globusa došlo je vrijeme Oscara, a kada su Oscari onda je vrijeme za pisanje recenzija filmova koji su u najužoj konkurenciji za osvajanjem nagrade za najbolji film. Ono što je Svjetsko nogometno prvenstvo za nogomet ili Wimbledon za tenis, za film su to Hollywoodski zlatni kipići. Svaka čast Berlinaleu, Veneciji, Sundanceu no Oscar je bio i ostao najveća i najgledanija filmska nagrada na planetu.
Upravo zbog glamura koji tu nagradu okružuje različite manjinske skupine pod ugrozom pokušavaju lansirati svoju poruku u svijet preko filmova. Svaka era u Americi imala je pripadajuće filmove. Bilo da se radi o određenim sociološkim trendovima, ratovima, ugroženim manjinskim skupinama ili povijesno značajnim ličnostima možete biti sigurni kako će se o njima, kad tad, snimati filmovi.
Pa ako zavirimo u prošlost možemo se prisjetiti filmova na temu Vijetnamskog rata, borbi za prava indijanaca, crnaca, homoseksualaca i žena... Problem je jedino u tome što su se negdje putem pobrkali lončići. Umjesto da na prvom mjestu bude dođe filmska umješnost, "kontroverzna“ poruka zauzela je gotovo svu pozornost. Danas, na primjer, dovoljno je pljunuti po Trumpu što je i više no dovoljno da se uđe u najjuži izbog za glavnu nagradu.
Čitajući popis filmova nominiranih za Zlatni globus nisam mogao vjerovati koliko su standardi filmske umjetnosti nisko tresnuli. Nekada smo imali čast gledati Jack Nicholsona, Al Pacina, Roberta Redforda i Warrena Beattyja, dok danas dječurlija svoj Oscar osvaja na temelju imitacije pokojne, slavne osobe prethodno ne odigravši praktični jedan i pol, vrijedan film. Naravno, kakvi glumci takvi i filmovi.
Evidentno je kako se novac, koji se upucava u superherojske filmove, manje preljeva u "art" filmove. Bez hiperprodukcije takvih filmova nema kritične mase za selekciju onih radova „dostojnih“ ulaska u konkurenciji za osvajanje, primjerice, Oscara. To rezultira time da filmove koje bi nekada gledali na dječjim rođendanima, danas gledamo kao jebene osvajače Oscara. Posljednje desetljeće, desetljeće je mahom filmova militarističke ili rasne tematike. Ove godine imamo tri takva: Black Panther, BlacKkKlansman i If Beale Street Could Talk. Tri filma, tri žanra. Film o kojem ćemo sada pisati kompromis je između nadrealnog superheroizma i turobne drame.
Radnja filma smještena je u Colorado, 70-tih godina usred crnačkih prosvjeda. Kako bi se spriječili daljnji izgredi policija ima namjeru infiltrirati jednog od svojih pripadnika u redove navodnih crnačkih ekstremista. No pozornost mladog, tamnoputog pripadnika policijskih snaga (John David Washington) biva preusmjerena na tamošnji Ku Klaks Klan i njegove članove koji predstavljaju kudikamo veću opasnost. Zajedno s židovskim kolegom (Adam Driver) infiltriraju se u njihove redove te pokušavaju razvaliti mrskog neprijatelja iznutra.
Sin Denzela Washingtona definitivno je dokaz da krv nije voda. Njegova je gluma uvjerljiva ali ne i senzacionalna. Dečko je nakon HBO serijala Ballers napravio veliki zaokret u odabiru uloga. No mišljenja sam da ima još puno puta za propješačiti prije osvajanja Oscara. Njegova uloga i uloga npr. Christiana Balea ili Rami Malika nebo su i zemlja po pitanju glumačke kompleksnosti.
Film trpi od razvučenosti i problema oko neravnomjerne dinamike radnje. Također, moja zamjerka odnosi se na lik djevojke glavnog junaka Rona Stallwortha, Patrice Dumas (Laura Harrier). Njezina karakterizacija je tragikomična. Ona je buntovna "djevojka od junaka", strastvena oko crnačkih prava. Na tome staje njezin lik.
Budimo realni šta ti više treba.
Posao, momak i amen.
Svaka scena s njom u kadru živi je davež. Kada se ona upetlja u film, umjesto da mu podigne tenziju i dinamiku, ona ga usporava i guši. Šteta, jer ne samo da je Harrier atraktivna djevojka već u njoj očigledno ima i glumačkog potencijala, ali s ovako amaterski pisanom ulogom naprosto nije imala šanse.
Pripadnici KKK klana prikazani su kao skupina šlampavaca i poluretardiranih nakupina bjelančevina, a ne kao ozbiljna organizacija koja i dan danas u americi okuplja brojne simpatizere među kojima se nalazi američka politička i gospodarska elita.
Što se Adama Drivera tiče, njegova izvedba flegmatičnog židova u ulozi undercover člana KKK-a, stoji mu kao salivena. Mislim da je on jedan od rijetkih mladih američkih glumaca pred kojim stoji veoma uspješna karijera. Njegova fizička prisutnost je impozantna, karizmatičnost isijava iz njega, dok mu neobično dubok glas daje nužnu razlikovnu notu. Kako stalno gledamo polirane, depilirane, nauljene, pičkaste tipove, za promjenu gledati nekoga tko izgleda „normalno“, pravo je osvježenje.
Režiju filma potpisuje Spike Lee od kojeg već neko vrijeme nismo vidjeli hvale vrijedan film. Ovaj je ugodno osvježenje i nadam se da je početak pozitivnog zamaha u njegovoj karijeri. Iako bi ga vlio vidjeti kako, bar za promjenu koji put se makne od svog omiljenog izvora inspiracije - afro-američkog društva.
Po meni Oscari bi trebali biti mjesto i vrijeme kada se slavi najbolje što nam filmska umjetnost može ponuditi u jednoj godini. Tematsko pomicanje granica i razbijaje tabua, tehnička ostvarenja u filmu, glumačke vještine koje nude neku novu dimenziju... Iako je ovo jedan pristojan filmić, filmova poput ovih ima na vagone i uistinu u njemu ne vidim tu mitsku dodanu vrijednost kojom bi mogao dodatno oplemeniti umjetnost kojoj pripada.
Film je vrckast i humorističan što je neobično za tematiku ali sasvim razumljivo. Tako mučnu i turobnu temu treba na dostojanstven način učiniti dovoljno sexy kako se kako bi se poruka mogla komunicirati širem auditoriju. Taj pristup pozdravljam i ne treba film pokopat zato što je nedovoljno ozbiljan. Umjetnost i ne treba biti klinički ozbiljna i "teška".
Dosegnuti što veću kritičnu masu ljudi i svojim filmom ponukati nekoga na razmišljanje. Ako je za to potrebno učiniti film „pitkijim“ onda u tome ne vidim ništa loše, dapače.
Definitivno, film je ovo vrijedan gledanja ali ne i nagrađivanja.
BlacKkKlansman: 3.5/5