Recenzija: Aquaman (2018)
DC puls nastavlja kucati i dalje!
Iako se njihovi glavni aduti poput Supermana, Batmana, Suicide Squada i Justice Leaguea mogu klasificirati kao podbačaji, likovi iz B kategorije briljiraju! Prvo je dobre signale odaslala Wonder Woman da bi taj trend, ako je suditi po inicijalnim reakcijama, nastavio Aquaman. Bit će zanimljivo pratiti kakav će dojam na publiku i kritiku ostaviti nadolazeći Shazam. Nakon niza od tri filma, DC filmski univerzum možda doista postane konzistentan univerzum, a ne brljotina kakva je trenutno.
Problem koji je predstavljao najveći izazov za DC/WB bio je vezan uz manjak jedinstvene filmske vizije što je dovelo do posvemašnjeg lutanja. Pali su na onom koraku na kojem je Marvel sagradio carstvo! Nakon mračnog ali za mene vrlo dobrog Man of Steela, neshvaćenog Batman v Supermana, montažerskog kaosa od Suicide Squada te šašavog Justice Leaguea prosječan gledatelj tih filmova osjeća se kao šizofreni ekstazi ovisnik.
Napokon, producenti koji diktiraju smjer djelovanja DC filmova popustili su spregu nad redateljima što je dovelo do toga da ovi mogu napokon samo raditi svoj posao.
Tako jednostavna odluka, zamislite, pokazala se revolucionarnom !
Redatelj, James Wan, inače veliki fan Aquamana, napravio je film koji bih opisao mješavinom Indiane Jonesa i Thora Ragnaroka. Iako je teško pronaći karizmatičniju osobu od Chris Hemswortha, Momoa je dokazao i pokazao kako ima vlastito mjesto na tronu.
Kad smo kod Momoe, objektivno, bolji si kasting od postojećeg nismo mogli poželjeti. Kao što je to, uostalom, do sada bio slučaj Cavilla kao Supermana, Afflecka kao Batmana, Ezre Millera kao Flasha. Momoa je nastavio vrlo uspješan niz dobrih kastinga.
Izuzev Gal Gadot.
Aquaman je priča o sinu kraljice Atlantide, Atlanne (Nicole Kidman) i radnika na svjetioniku Tom Curryja (Temuera Morrison). Njihov plod ljubavi je Arthur Curry. Čovjek dva svijeta. podvodnog i kopnenog. Njegovo rođenje bi trebalo označiti početak pomirenja ta dva svijeta.
Iako je u središtu svake Aquamanove priče ekologija, ona ovaj put nije zauzela nametljivo mjesto na pozornici ali je itekako prisutna i to kao jedan od motivacijskih elementa glavnog oponenata - kralja Orma. Orm (Patrick Wilson), sin kraljice Atlanne iz drugog braka, ima za cilj ujediniti sedam podvodnih kraljevstava i započeti sveopći napad na površinski svijet.
Na putu do ostvarenja vlastitog paklenog plana stoji mu - Aquaman. U potpunosti nezainteresiran za prijestolje i ulogu kralja.
Kada sam naveo da film ima elemente avanturizma koji me podsjetio na Indianu Jonesa onda mislim na upoznavanje gledatelja s bogatim podvodnim kraljevstvima i njihovim specifičnostima. Svijet sa kojim se junak upoznaje, šarmantan i tajanstven, kao da je prekopiran iz svijeta najpoznatijeg filmskog arheologa. Nestala kraljevstva usred pustinje, nemani iz beskrajnih dubina, Atlantida i njezina šljašteća svakodnevnica stvaraju odgovarajuću atmosferu filmu koja te, htio ti to ili ne, uvuče u priču.
Posebno me se dojmilo „kraljevstvo Brazde“. Vizualno je ta akcijska sekvenca, iščupana iz stranica stripa, ujedno ona naj impresivnija.
Što se glumačkih ostvarenja tiče, ne treba posebno isticati da Jason Momoa odskače od ostatka glumačke elite koja je okupljena oko njega. Karizmom, humorom i impozantnom fizičkom prezencom s lakoćom vuče film do cilja.
Kao svojevrsni vodič za upoznavanje s Atlantidom svrsi je poslužila - Mera (Amber Herd). Njezin lik ispada vrlo 2D. Kemija između nje i Momoe nije zapanjujuća ali je u dovoljna da odradi zadatak. Tipičan primjer distancirane djevojke koja se potajice „žaca“ na glavnog macmudana.
Nakon 23. godine čekanja bilo je lijepo vidjeti Nicole Kidman po drugi put u DC filmu poslije Batman Forevera iz 1995. godine. Najemotivniji trenuci upravo su vezani uz njezin lik i njezine krhke spone s dva sina. Očekivano, svoje, ipak, skromno vrijeme provedeno u filmu, iskoristila je s lakoćom.
Patrick Wilson suočio se s gotovo nemogućim zadatkom. Nakon više od desetljeća glumljenja uloga poštenjačina, u ovom filmu trebao je odigrati ulogu jednodimenzionalnog negativca. Svaki stereotip koji filmski negativac treba imati, on ga ima. Još je dobro ispalo kako je moglo biti. Umjesto DC verzije Lokija mi smo dobili lik kojeg ćemo ostaviti u ropotarnici prošlosti po završetku filma. Najveća je tragedija u tome što je Orm značajan lik u mitologiji Aquamana da bi ga se samo tako moglo, eventualno, izignorirati.
Lijepo je vidjeti kada redatelji ne zaborave na glumce s kojima su radili u prošlosti pa ih honoriraju s angažmanom na aktualnom projektu. Nakon suradnje s Wilsonom na Insidiousu, Wan je odlučio tu suradnju dodatno ojačati. Šteta, trebao se bar malo potruditi i čovjeku dati pošteno razrađen lik s kojim bi ovaj mogao nešto napraviti, ovako ga je samo ukopao.
U filmu se pojavljuje i legendarni Dolph Lundgren u ulozi Merinog oca, kralja Nerusa, razumnog saveznika Orma. Definitivno je ovo godina Lundgrena. Nakon drugog nastavaka Creeda, ovo je još jedan blockbuster s njegovim korektnim nastupom.
Kao Aquamanov pritajeni saveznik, učitelj Vulko pojavljuje se William Defoe. Napokon smo ga gledali u ulozi pozitivca s obzirom da mi je u mozgu žigosana slika njega u kostimu Green Goblina.
Ako je mogao glumiti Isusa onda je dovoljno dobar i za - Vulka.
S obzirom na angažirani glumački arsenal, većina budžeta otišla je na njihove honorare. Pipa se morala zavrnuti na CGI-u i kostimima. Iako neki te elemente beskrajno hvale, upravo sam njima najviše razočaran. Podvodne sekvence izgledaju valerijanski animirano dok kostimi neodoljivo podsjećaju na one iz Power Rangers serijala 90-tih godina. Šteta, jer predstavljeni svijet ima duha no fali mu još uvjerljivija vizualna impozantnost da gledatelja ostavi izbezumljenog.
Protestnu notu moram adresirati na račun glazbene podloge.
Upravo ako uzmemo Ragnaroka za primjer onda se može primjetiti konzistetan glazbeni ton koji je redatelj Waititi njegovao od početka do kraja filma.
A ovdje sveopći kaos. Čas hard rock, čas generička superherojska orkestralana kompozicija, čas remix glazbe iz 80-tih.
Odlučite se više !
U ladicu razočaranja spada i drugi negativac - Black Manta.
Često se kaže da je glavni junak onoliko dobar koliko je dobar negativac. Po tom pitanju ovaj film je fenomen jer smo dobili izvrsnog junaka pored turbo generičkih negativaca.
Šteta, Black Manta jedan je od najpoznatijih ako ne i najpoznatiji Aquamanov neprijatelj koji je u ovom filmu suvišno naguran i potrošen. Portretirao ga je Yahya Abdul-Mateen II. Nije njegova izvedba ta na koju imam primjedbu već je lik kojeg portretira pretvoren u bezumnog snagatora u plastičnom kostimu.
U svojoj esenciji film je Shakespearov kazališni komad u čijem je epicentru borba za tron između dva brata, svaki vođen svojim motivima i frustracijama. Naravno, Aquaman nije kandidat za najbolji film godine no to niti ne pokušava biti. Ovo je zabavan, veseo i dinamičan film s tonom grešaka koje mu treba galantno oprostiti baš zato što će vas dobrano zabaviti!
Napokon, DC film koji se ne shvaća ozbiljno i pretenciozno.
Aquaman: 3.5/5