Recenzija: Bodyguard (2018)
Serijal Igra prijestolja, pored sjajne priče, intrigantnih likova i dobre režije, na scenu je lansirao čitavu plejadu mladih ali talentiranih glumaca. Uz Emiliju Clarke, Jasona Momou, Sophie Turner i Kit Haringtona u taj niz svakako se treba uvrstiti ime mladog Roba Starka – Richarda Maddena. Otkako je privukao pažnju glumeći ljepuškastog princa iz Winterfella ponude za novim ulogama počele su pristizati na njegovu kućnu adresu. Jedna od tih bila je uloga tjelohranitelja serijala BBC/Netflixove produkcije – Bodyguard.
U tom serijalu njegova uloga je dijametralno suprotna onoj Starka. Njegov lik David Budd, ratni je veteran koji se po povratku s bojišta vraća kući obitelji i policijskom poslu. U jednom od zadataka se istakne i privuče pozornost distancirane i u javnosti omražene ministrice Julie Montague. Iako ni sam nije poklonik ideja koje propagira gospođa ministarka, mladi i potentni Budd pokušava zauzdati svoj subjektivan gard i samo obavljati svoj posao. No sudbina je imala drugačije planove za njega.
U jednoj od misija dolazi do incidenta i strastvena iskra pretvori se u buktinju između mladog pastuha i usahle Julie. Juliju inače glumi Keeley Hawes. Onima nešto starijim čitateljima, glas dotične dame bit će poznat jer su ga već imali prilike čuti u formi vokala atraktivne junakinje s Play Stationa 2 – Lare Croft aka Tomb Raidera.
Iako serijal nema nikakve veze s mega kino hitom Bodyguard s Kevin Costnerom i Whitney Huston u glavnim ulogama, on svakako ima neke od dodirnih točaka. Jedna od kojih je romansa glavnih junaka. Interesantno je kako se romantičnim doživljava odnos između zaštitara i njihovih krhkih štićenica. Valjda je scenaristima dovoljno napeta misao da gaće same padaju kada žena vidi muškarca voljnog da za nj pogine.
Dok su svako službeno putovanje koristili kao izliku za izljevima erotike uspio se još i pokoji posao obaviti. Gospođa Montague radila je marljivo na zadatku kojim bi pojačala Britansku prisutnost u Afganistanu. Uz aktivno inozemno bojište drugi front borbe protiv terorizma bio bi tzv. RIPA zakon čijim bi se donošenjem drastično smanjila građanska prava, a povećala prava na nadzor pučanstva u vlastitoj zemlji.
U jednom od svojih izlaganja gospođa pogiba, romansa se naprasno završava i ostajemo usamljeni s Buddom.
Njegov život je u rasulu. Obiteljski odnosi se raspadaju, dok on živi u vječnoj psihozi s evidentnim PTSP-om koji samo čeka da eksplodira. U takvom stanju pokušava detektirati ubojicu njegove preminule pratilje.
Serijal se može podijeliti u dva dijela. U prvom dijelu serija je klasičan triler dok se u drugom transformira u detektivsku seriju BBC-evskog kova.
No nije problem u tematskoj podjeljenosti serijala već u gruboj tranziciji iz jednog u drugi. Bez imalo dinamičke suptilnosti i osjećaja za tajming prijelaz je napravljen tako da me ostavio pomalo izgubljenog.
Također, veliki dio marketinga serije naslanjao se na odnos Montague/Budd što je i logično s obzirom da je dinamika tog dvojca vrlo dobra. Očito su producenti procijenili koja je najveća komparativna prednost serije pa su na nju stavili sve oklade. Ipak, očekivao sam da će se romantični zaplet dogoditi nešto kasnije u seriji umjesto u njezinom samom početku. Taj segment serije trebalo je razvući uz mogućnost zadržavanja seksualne napetosti.
Bodyguard nije vrckasta serija poput Sherlocka ili Luthera ali ima linearnu direktnost i realizam, koji baš poput vojnika, pogađa metu. Terorije zavjera, sex i intrige ovu seriju čine materijalom koji jednostavno morate pogledati.
Bodyguard: 4.5/5