Recenzija: Halloween (2018)
Datum je 31.10., dan kada se diljem planete slavi praznik Noći vještica. Iako se radi o relativnoj blagdanskoj novini kod nas, u Americi je to jedan od najpopularnijih praznika. Dakako, Amerikanci, koji su kapaciteta iskomercijalizirati govno, od ovog festivnog događaja napravili su pravu industriju. Bundeve, svijeće, ukrasi, umjetne lubanje već gotovo čitavo stoljeće sastavni su dio folklora. U taj niz uspjeli su nabiti i filmove prigodne tematike. Jedan od takvih je - Halloween. Priča o Michaelu Myersu doživjela je svoj 11. film u 40 godina staroj franšizi. Na tu okruglu godišnjicu izašao je novi nastavak koji bi trebao naznačiti njezino ponovno rođenje.
Inače, taj turobni petak započeo je vrlo melankolično. Zagreb je u ovo doba godine poprilično sluzav, dosadan i turoban. Dok je magluština dosadno masirala grad, brzim korakom udarao sam tempo do Cinestarovog kina. Atmosfera je uistinu bila halloweenovska. Nedostajalo je samo da krajičkom oka ugledam sjenku utvare što vreba nedužne duše poput mene. Kako sam u svojoj glavi stvorio atmosferu adekvatnu filmu kojeg idem gledati, to je značilo da psihoza caruje. Takvo sluđeno psihičko stanje rezultiralo je time da se moj brzi korak za čas pretvorio u manijakalan galop. U jednom dahu pretrčao sam pet kilometara. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam podizao kino kartu. Kada sam zauzeo svoje mjesto u prepunoj kino dvorani, najgore je tek započelo.
Znoj.
Znoj veličine lubenica slijevao se niz moje usijano tijelo.
Ubrzo nakon znoja počeo je i nezaustavljiv vonj zaudarati dvoranom.
Majke mi moje, tako me bilo sram ali smesti se nisam dao!
Primio sam mega „tripl iks“ kokice tako čvrsto u naručije kao da sutra ne postoji, i jednu po jednu, tamanio nemilosrdno, baš kao što to čini Myers svojim žrtvama.
Sol je bombardirala moje putene usne pa sam i lavor Cole salio u sebe.
Uskoro sam se našao u novom problemu.
Napuhao sam se kao žaba i zov WC-a nikada bolje nisam čuo.
No izdržati sam morao!
Možete misliti kako sam pratio film.
Em sam se uznojio kao krme i smrdio kao crnac s plantaže, em mi se pišalo abnormalno.
Dok je ovaj klao na platnu, ja sam na umu imao sasvim druge stvari.
Spas je uslijedio otkopčavanjem gumba na trapericama!
Kako je uslijedilo fiziološko olakšanje, tako sam se mentalno mogao orijentirati na film.
Šalu na stranu, Halloween filmovi nisu nikada bili vrhunac filmaštva. Kao što sam nebrojeno puta do sada naveo, ključ uspjeha u horor filmova krije se u stvaranju atmosfere. Ako nje nema onda nema ni filma. U ovom slučaju atmosfera je bila diskutabilno očajna. Već u uvodnim minutama imamo priliku vidjeti Michaela Myersa. Sve je već unaprijed posloženo na toliko porozan način da ste kapaciteta gledati film s pola mozga.
Myers je zatočen u ludari gdje čeka premještaj u drugu instituciju. Na putu prema njoj, autobus s pacijentima završi u provaliji, svi bivaju oslobođeni pa tako i "on". Da stvar bude gora, sve se to dogodi na Noć vještica. Praznik kada Michael ima svojih pet minuta razloga za slavlje.
Jamie Lee Curtis reprizira svoju ulogu Laurie Strode, opetovane žrtve napada maskiranog umobolnika. Ovaj put, ona je spremna na njegov povratak. Potpuno sluđena njegovom personom udaljila se od kćeri (Judy Greer) i unuke (Andi Matichak). Kraj filma donosi standoff tri ženska lika i Michaela koji prolazi očekivano, ostavljajući prostor za novi nastavak.
Simbolično, tri ženska lika simboliziraju tri generacije publike koje je Myers plašio svojim krvoločnim pohodima.
Iako je vidljiva namjera da se od Laurie napravi Sarah Connor. Prekaljena, beskrupulozna ratnica koja ne preže od nikog i ničeg, kako bi zaštitila svoju obitelj, u ovom filmu to ispada nedovoljno.
Psihologijom njezinog lika pozabavili su se samo partikularno, ne i supstancijalno. Šteta, ona je lik na kojem je film mogao kapitalizirati pozitivne bodove.
Ovo je primjer generičkog filma bez mirisa i okusa, kamoli strave i užasa. Naprosto, nekoliko preokreta nije bilo dovoljno da priču učini svježom i dostojnom nastavka kultnog, slasher, klasika.
Napustio sam kino razmišljajući više kako se dokopati WC-a no analizirajući film.
Jednostavno, vrijeme slasher horora davno je iza nas. Kao što sam u prošlosti govorio, horror žanr je na putu ka propasti. Ovaj film samo je još jedan u nizu onih koji će se naći utopljeni u sivilo.
Revitalizacijom nekada slavnih naslova potrebno je napraviti puno previše kompromisa da bi konačni produkt bio klasificiran - uspješnim. Stara slava sa sobom nosi brojnu vojsku fanova koja će označiti i dobru zaradu na box officeu, no jednako tako sa sobom vuče i breme očekivanja koji dobrano ograničavaju redateljsku slobodu. Ograničavajući faktori odražavaju se ne samo na redatelja već i na kompletnu budućnost franšize koja neće, vođena tom “ziheraškom” logikom, ponovno doživjeti uzlet već samo mizerno, golo, preživljavanje.
Halloween: 2/5