Recenzija: Bohemian Rhapsody (2018)

Od najranijih nogu ljubav prema britanskom rock bendu Queen na mene je prenijela moja majka. Žena je bila i ostala njihov veliki fan. Posebice Freddiea Mercuryja. Njegova energija, glas, stas i ekscentričnost bila je veća od života. Fanovi poput moje majke čekali su ovaj film od njegove smrti, 1991. godine. Tih punih 27. godina otkad Queen sa Freddiem ne postoji, majka je održavala kraljevski plamen živim promovirajući njihove glazbene note svom potomku. Isti taj potomak danas je Film Guru i kao takav se našao na pretpremijeri filma istoimenog benda. Priznajem, frapiralo me da sam tog dana bio uvjerljivo najmlađi gledatelj u prepunoj dvorani Cinestar kina u Zagrebu.

Queen je bila grupa koja je pomicala granice, kako na pozornici tako i van nje. Prvi su postavljali trendove i rušili predrasude. Tada, jednako kao i sada, to je nešto u velikoj mjeri - šokantno. Čitava suvremena umjetnost bazirana je na šoku. Prema gledanjima današnjih umjetničkih direktora u muzejima/galerijama ili vodećim kustosima, umjetnost koja ne izazove reakciju i nije umjetnost. Nažalost, često se događa da nas djelo umjetnika šokira ali se suočimo s problemom ne razumijevanja djela. Upravo tamo gdje drugi suvremenici padaju, Queen trijumfira. Njihova glazba rezonirala je s milijunima poklonika diljem planete, istovremeno stvarajući numere koje su razbijale stereotipe o rock glazbi. Koketiranjem s operom, rapom, disco glazbom od Queena se uvijek moglo očekivati nešto novo.

Nije toliko sam bend bio revolucionaran koliko je to bio Freddie.

Naravno, sve su to bili izvanserijski glazbenici, ali bez odgovarajuće osobnosti koja bi ih popela na još nivo više. Taj "dašak magije" bio je Mercuryjeva domena u koju se nitko nije petljao. No on i ostatak benda nisu išli jedno bez drugog. Dok je ovaj plasirao svoje sumanute ideje, bend ih je uspijevao pretvoriti u stvarnost. Upravo tu tvrdnju podržava njegova propala solo karijera.

Umjesto da film raširi svoja krila na temeljima revolucionarizma i ekstravagancije Queena, dobili smo najispoliraniji, PG-13 film koji bi davno završio u kanalu zaborava da nije bilo super izvedbe Rami Malika. Živimo u vremenu kada američka kinematografija ne trpi revolucionarizam, ekstravaganciju i hrabrost. Razlika između Queena ili primjerice Guns n Rosesa upravo je - Freddie. I s jedne i s druge strane nalaze se jednako ingeniozni glazbenici. Ono što ih razdvaja je multitalentirani frontman. Njegova bizarna raskalašenosti, psihološka nestabilnost, neobičan look i vanzemaljska karizma činili su Queen posebnim. Nažalost, film dio njegove „mračnije“ povijesti, posebice divlje tulume, drogu, orgijanje, nije ni približno surovo obradio. Taylor, Deacon i May prikazani su kao ministranti, operirani od droge i alkohola. Samo sam čekao da ih snime dok gledaju romantične komedije i ispijaju čaj.

No Rami Malik je bio taj koji je izvukao stvar. Na momente se moraš uštipnuti koliko čovjek podsjeća na Freddieja. Stasom, glasom, facijalnim ekspresijama i kretnjama potpuno se transformirao u gay-rock ikonu. Njegova izvedba u najmanju ruku zaslužuje nominaciju za Oscara.

Glumci Ben Hardy (Roger Taylor), Joseph Mazzello (John Deacon), Gwilym Lee (Brian May) skinuli su članove benda skoro jednako do perfekcije. Jedini njihov problem je tome da su pretvoreni u statiste Maliku. Oni su bili nužno zlo.

Forsiranje riječi “obitelj”, koja je trebala opisati razinu bliskosti članova benda postaje prenametljiva. Umjesto da nam govore o obiteljskoj povezanosti trebali su nam ju prikazati. No za tako nešto treba imati odnose s likovima, njihove pozadinske priče, motivacije. Za takvo što treba vremena. Ako ćemo pričati o obitelji onda u ovom filmu pravu obiteljsku sponu Freddie ima isključivo s Mary Austin (Lucy Boyton). Njegova dugogodišnja partnerica u braku i van njega, za mene, je centralni dio filma.

Za razliku od voštanih figura iz benda, lik Mary Austin bio je lik od krvi i mesa.

Svi problemi oko karakterizacije likova rezultat su kaotičnog scenarija, promjene redatelja i to pri sredini snimanja filma. Bryan Singer, inače deklarirani homoseksualac, bio je idealan izbor za redatelja filma koji se bavi životom jednog od najpopularnijih homoseksualaca ikada. Svi njegovi filmovi se na suptilan način bave uklapanjem, prihvaćanjem i tolerancijom. Od X-Mena pa sve do Supermana ta tematika ostaje postojana. No zbog sukoba s članovima benda, čovjek je napustio film.

S istim problemom susreo se i originalni Freddie - Sascha Baron Cohen. Njegova inicijalna želja bila je gotovo identična Singerovoj – napraviti film realističnijim i tamnijim. No bend je tim željama stao na kraj tako što ih je lišio opterećenosti tim poslom. Izgleda da su ostali članovi benda doista dosadni kao proljev.

Cohena je zamijenio Malik, a Singera Dexter Fletcher najpoznatiji po režiji biografske priče o tzv. Eddie the Eagleu – skijaškom skakaču iz Velike Britanije. Neloš je to film s istim light tonom koji se preslikao i na ovaj film.

Što se tiče same pjesme Bohemian Rhapsody, imali smo ju priliku vidjeti u njezinom procesu nastajanja no nikada u potpunosti. Dok taj, toliko hvaljen, kraj filma koji prikazuje nastup Queena na Wembleyu povodom Live Aida, nije ništa senzacionalniji od bilo kojeg filma posvećenog propalim bendovima.

Iskreno preporučio bih vam prije da ponovno pogledate film o Doorsima s Val Kilmerom u ulozi Jim Morrisona. Taj Stoneov film dočarava bend na prirodniji način. Morrison je u njemu doista čovjek od krvi i mesa, a ne polirana figura.

No tako je kako je. Nadam se samo da je ovaj film uspio probiti led i da ćemo od sada puno češće gledati filmove na temu Queena ili Freddieja. Jer nakon ovog prosjeka treba mi nešto da mi vrati pravi okus Queena.

Zanimljivo, u želji da budemo što tolerantniji uspjeli smo napravit puni krug. Ljudi koji su pomicali granice i činili svojim primjerom sve što su mogli da različitosti postanu prihvaćeni dio svakodnevnice, danas su žrtva vlastitog pokreta.

Toliko smo postali opsesivni oko političke korektnosti da više pedera ne možeš nazvati - "pederom" ili crnca - "crncom". Pa je tako najveći peder od svih pedera postao metom političke korektnosti koja je sama sebi u ovom filmu učinila medvjeđu uslugu. Izbacivanjem, idealiziranjem i prilagođavanjem junaka filma širokim narodnim masama, film je izgubio moćnu oštricu koju je mogao efektno zariti u srca svih onih koji se ježe na riječi "tolerancija, jednakost, prihvaćenost".

Ovako smo dobili još jedan film o još jednom, nekada slavnom, bendu, a sve da bi se zaradio koji milijun više.

Šteta.

Bohemian Rhapsody: 3/5