Retrospektiva - Life (2017)
Kako smo svega 15-tak dana udaljeni od proslave Noći vještica, ovaj mjesec je dominantno mjesec horor filmova kad su u pitanju moji tekstovi. U tom duhu nastavljamo dalje sa seciranjem filmova iz dalje i bliže prošlosti. Ovaj put, izbor je pao na SF/horor iz 2017. godine – Life.
Film je ovo koji je pokucao tiho i neprimjetno na vrata kino dvorana i nažalost, takav neprimjetan ih i napustio. Potpuno nezasluženo. Filmska radnja prati nesmetani život i rad šesteročlane posade na međunarodnoj svemirskoj postaji. Monotoniju razbija otkriće nepoznatog jednostaničnog organizma s Marsa koji se kasnije transformira u ubojitu neman. Kao u nekom lošem vicu, posadu sačinjavaju Ruskinja, Japanac, Britanka, Afrikanac i naravno dva Amerikanca. Jedan po jedan ginu dok na kraju ne preostanu najljepši – Miranda North (Rebecca Ferguson), stručnjakinja za sigurnost i David Jordan (Jake Gyllenhaal), znanstvenik.
Bilo je lijepo vidjeti film koji, iako nije ponudio ništa neviđeno, uspijeva podsjetiti publiku kako je to kada film šokira, iznenadi, prestravi i drži nas na rubu sjedišta do samog kraja. Film uspijeva čini sve ono što Alien franšiza nije kadra napraviti posljednjih 32 godine. Gospodin Scott bi trebao malo ponoviti gradivo, ili ga prepustiti nekome tko očito taj posao umije odraditi. Nije da bez razloga spominjem Aliena. Ovaj film se uvelike naslanja na priču Aliena. To nije ni čudno. Puno filmova to čini. Ne nužno stvarajući kvalitetne uratke.
Sjećam se tog tmurnog dana kada sam ušao u kino apsolutno ne očekujući ništa od filma. Gotovo pa da sam kupio kartu na silu. Išao sam logikom velikih i poznatih glumačkih imena, radnjom u svemiru i misterioznim trailerima.
Kad malo razmislim sada s vremenskim odmakom, koliko to zapravo može biti loš izbor?
Onog trena kada ih je neman počela naganjati, kolokvijalnim rječnikom rečeno: usr’o sam se!
Iako su likovi u filmu tretirani kao potrošna roba, bez nekih karakternih specifičnosti zbog kojih bismo za njima tugovali, dobro izgrađena atmosfera i konstantno evoluirajuće čudovište bili su dovoljni faktori za maksimalno uzbuđenje. Likovi su tu bili postavljeni kao određena vrsta interakcije s čudovištem u svrhu njezine demonstracije moći, sposobnosti i inteligencije.
Ponekad i nije toliko potrebno ulagati preveliku pozornost u glavne junake filma, posebno horora. Bitno je da ih se ne napravi komično glupima kako bi radnja filma još uvijek imala dozu realizma. Glavna vještina redatelja horror filma odnosi se na stvaranje odgovarajuće atmosfere. Poanta je držati gledateljstvo u napetosti točno onoliko koliko je potrebno da iščekivanje ne postane naporno ili pre repetitivno. Kada je nasilje repetitivno, kada se sve svodi na prostu koljačinu tada sve postaje predimenzionirano što je karakteristično slasher filmovima poput Petka 13-tog ili Noći vještica. Dok se kao negativan primjer prevelike upotrebe napetosti može uzeti najnovija ekranizacija Godzille. Gdje je napetost prestala biti napetost i pretvorila se u tlaku.
Film uspijeva dobrom koreografijom akcijskih scena u malom prostoru na što “objektivniji” način prikazati stradavanjr članova posade. Time je uspio zadržati nužnu prisebnost koja je pojačala efekt strašnog.
Redatelj filma je Gabriel Espinosa, pola Čileanac, pola Šveđanin, režirao je filmove žanrovski različite, od ljubavnih, kriminalističkih, akcijskih pa do u konačnici horora. Prem recenzijama svi filmovi, bez obzira na žanr, do sada su dobili slične ocjene, dobri ali neinovativni. Svi znamo koliko je Hollywoodu bitna inovativnost. Bez nje Hollywood ne bi bio to što je danas. Svakim danom, mjesecom i godinom traži se nešto novo, originalno, svježe, dok naš Espinosa radi suprotno. Kao da je posvetio svoju filmografiju revitalizaciji nekadašnjeg “ filmskog šmeka” koji su današnji izgubili.
Svakako je pohvalno da je imao odvažnosti otisnuti se u pravcu žanrovske diverzifikacije i unatoč toj odluci karijerno preživjeti.
Po odgledanom filmu postavio sam si pitanje: "Da li je naš moralni kompas, kada se nalazimo u ekstremnim situacijama, ujedno i naša propast?".
U filmu, umjesto da kirurškom preciznošću eliminiraju kontaminirani dio posade, osjećaj morala, panika i samilost ih u tome priječe. Zahvaljujući tim osjećajima gotovo svi članovi posade pogibaju. Doista, ispada kako je nekada naš moralni kompas kontraproduktivan kada se nađemo u ekstremnim situacijama. Ratovanja, putovanja u duboki svemir i svako drugo područje koje pionirski otkrivamo treba ljude spremne na ekstremne korake i prije svega - hladnu glavu.
Nekad je lakše vojnika naučiti kako biti znanstvenik no obrnuto.
Life: 4/5