Retrospektiva - Battle: Los Angeles (2011)

Jučer nakon naporna dana dođoh kući, sjedoh na kauč i upalih TV. U tom trenu po glavi mi se vrzmahu dvije ideje o budalaštinama kojima planiram kratiti vrijeme prije odlaska na počinak. Prva ideja bila je upaliti PS3 i rokati po drugom nastavku God of Wara, no Kratos i njegov osvetnički pohod bili su malo previše za moj tadašnji „mood“. Druga ideja je otpala u ekstremno kratkom roku, a sastojala se od gledanja programa nacionalne televizije i reprize Mućki. Iako su mi Del Boy i Rodney vrlo dragi, gledanje po tristoti puta iste serije, iako se ona zvala Mućke, čak je i za mene previše. Jedino što mi je preostalo je Netflix. Raznesen od umora, raširio sam se po kauči i zajedno s ljubimcem započeo potragu za odgovarajućim filmom. Naslov je morao biti dovoljno tupast, a opet dovoljno zabavan da me uvuće u priču i po mogućnosti u njoj zadrži.

Izbor je neočekivano pao na Battle: Los Angeles. Iako sam ga gledao još te 2011. kada je i službeno izašao u kina moram priznati da sam ga dobrano zaboravio, pa mi je ova prigoda poslužila kako bih osvježio pamćenje. Glavna zvijezda filma je Aaron Eckhart, najpoznatiji po ulozi Harvey Denta/Two Facea u The Dark Knightu. Eckhart je ovaj put transformiran u američkog marinca Michaela Nantza smještenog u kaotično vrijeme vanzemaljske invazije na Zemlju. Od poznatijih imena tu se još nalazi Michelle Rodriguez, također u militarističkoj ulozi te Michael Pena, u ulozi civila. Redatelj filma je Jonathan Liebsman, najpoznatiji po radu na filmovima kao što su Wrath of the Titans i Teenage Mutant Ninja Turtles za koji je ujedno dobio nominaciju za najgoreg redatelja godine. Kao što vidite ne radi se o naslovima koji su vrijedni spomena. No ovaj film nije ništa “lošiji” od bilo kojeg filma Michael Baya. Razlika između njega i Baya je u tome da filmove potonjeg prati produkcijsko/marketinška karavana koja ga uspjeva pogurati do utrženih, u prosjeku, pola mlilijarde dolara po filmu na box officeu.

Radnja je smještena u Los Angeles koji je jedno od 20 aktivnih bojišta na Zemlji u borbi protiv vanzemaljske neprijateljske sile. Naravno, vanzemaljci su gotovo u svakom segmentu ratovanja nadmoćni, što stavlja ljudsku rasu u nezavidan položaj. Film na momente podsjeća na Black Hawk Down. Pokreti kamere, kadroviranje, psihoza glavnih junaka izloženih velikom stresu i pogibelji uvelike podsjećaju na taj Scottov ratni spektakl. Slike pogibanja realistično su vizualizirane bez prekomjerne brutalnosti.

Iako Eckharta nisam mogao zamisliti u ovoj ulozi, priznat ću kako se čovjek sasvim pristojno u njoj snašao. Najviše su mu odmogle uloge kuhara, odvjetnika ili mahom mirnih intelektualaca koje su prethodile ovoj. No o problematici typcasta sam već pisao pa ju nema potrebe dodatno elaborirati.

Nažlost, film gubi bitku kod narativa. Los Angeles, grad naslonjen uz tihooceansku obalu pod punom je invazijom nadmoćnog neprijatelja, a u cijeloj priči mornarica spava ?

Što je s podmornicama ?

Što je sa svom silom nosača aviona i artiljerijom koja se na njima nalazi ?

Umjesto toga, mi, čovječanstvo, organiziramo borbu iz obližnje kopnene vojne baze koju naravno ovi, nabrijani vanzemaljci, razvale u frakciji sekunde. Patetičan kraj, u kojem se Eckhart i ekipa dokopaju sigurne vojne baze, neispavani i iscrpljeni kontinuiranim borbama ali nošeni patriotizmom odbijaju odmor i vraćaju se nazad na bojište. Jer je, kao, neispavan vojnik, najbolji vojnik. Sjajna ideja.

Tu je i problem Eckhartovog lika Nantza. Umjesto da su ga “žrtvovali” i dali mu herojsku smrt oni se odlučuju ostaviti ga na životu. Nelogična odluka s obzirom na činjenicu da su nas već prethodna dva sata uvjeravali u njegovu požrtvovnost i napaćenost. Koliko bi samo kraj filma bio efektniji s takvim razvojem događaja. Ovako smo imali prilike vidjeti samo još jedan plošni završetak s “k’o fol” patriotskim nabrijavanjem.

Također, likovima se nije omogućila individualna prepoznatljivost, već su svi marinci krkani koji po cijele dane pišu oproštajna pisma majkama, sestrama i ženama. De facto, više se bave umiranjem no što su fokusirani na preživljavanje. Primjer dobre diverzifikacije likova u vojnom filmu je - Alien 2 iz 1986. Tamo imamo skupinu od pet glavnih vojnika uz Ripley, Newt i Bishopa. Svaki od tih, ukupno, osam likova posjeduje osobnost, posjeduje nešto specifično što ih razlikuje. Nije samo stvar u razlikovnosti već u mogućnosti da svatko pronađe sebe u nekom od likova. Kada imamo nekog junaka s kojim se poistovjećujemo tada smo automatizmom uključeni u film i proživljavamo sve što naš junak proživljava. U Battle: Los Angeles imamo hrpu marinaca koji se karakterno nimalo ne razlikuju jedni od drugih. Samim tim teško ih je razlikovati, a kamoli se s nekim od njih u tom ratnom košmaru poistovjetiti. Ljudi ginu, a gledatelj osjeća – ništa.

Vanzemaljci su iznenađujuće nezanimljivi. Nema apsolutno ništa na njima ili njihovoj tehnologiji što bi izazvalo famozni “WOW” efekt koji je imao mogućnost proizvesti film “Dan nezavisnosti”. Vanzemaljski brod iz tog filma odisao je grandioznošću i strahopoštovanjem. Ovdje vidimo hrpe metala koje pucaju sličnim oružijem i koriste nimalo impresivnu pogonsku tehnologiju. Blago razočaranje.

Recept za uspjeh filmova ovakve vrste je poznat odavno. Karizmatični glavni junaci, napucan CGI, kreativno dizajnirani vanzemaljci i do besvijesti dinamična priča. Sveta je to kvadrilogija što tvori svaki uspješan ljetni blockbuster na temu vanzemaljske invazije.

Nažalost, ovaj film ima vrlo skromne zalihe sastojaka za recepturu uspješnog blockbustera.

Battle: Los Angeles: 3/5