Recenzija: The Predator (2018)

O moj presveti Kriste Isuse Bože!

Točno takav, božanski zov, ispustio sam u polupraznoj dvorani Cinestar kina u Zagrebu kad se ovo mitsko troglavo čudovište od filma privelo kraju. Dok mi dlanovi levitiraju iznad tastature, moje misli bjesomučno tragaju za načinom kako verbalizirati srdžbu što se po odgledanom filmu nakuplja u meni. Sa svakom novom napisanom riječi ta srdžba pretvara se u tugu. Tuga je tu zbog osjećaja nemoći dok gledam jedan od najdražih mi filmova kako biva devastiran i srozavan na razinu prostog amaterizma.

Trebalo je proći više od 30 godina od filmske premijere prvog Predatora pa da shvatimo kakav smo dijamant imali i bojim se bestragom njegov sjaj izgubili. Unatoč svemu, sa svakim nastavkom nada je i dalje živjela. Drugi film s Danny Gloverom u glavnoj roli možda nije impresionirao inovativnošću ali je ponudio dovoljno pamtljivih i dinamičnih momenata. Zbog tih atributa nije mu se nije uspio zakačiti negativan prefiks. S tricom moje je razmišljanje bilo više okrenuto ka tome da smo ipak vidjeli nešto dovoljno novo što filmu nudi svojevrsno iskupljenje. Taman kada sam pomislio kako franšiza ne može tonuti dublje dogodio se 2.10.2018.

Kad je izašla vijest da je poziciju redatelja zauzeo Shane Black, pomislio sam da je franšiza tim izborom napokon došla na pravi put. No kako to obično biva, moj optimizam je vremenom kopnio. Slično kao i s Venomom, kako su promo materijali počeli isplivavati u vidu promo fotki i plakata pa kasnije trailera, entuzijazam je nestajao. Svaki put kada sam se trebao uputiti ka kino dvorani kao da me neka nevidljiva utvara prikovala uz fotelju u stanu, stavila mi joypad u ruke i šapnula: “Zajebi to kino“. Došao sam do toga da sam šest puta rezervirao kino-karte i svih šest puta otkazao. Definitivno, radi se o osobnom rekordu. Tek sam na foru namamljen u kino.

Filmska radnja centrirana je oko mladolikog Boyd Holbrooka u ulozi snajperiste McKenne koji na jednoj od svojih misija naletio na odbjeglog Predatora. Tom prilikom uspije pobiti njegove suborce, a on mu vrati tako što mu pokrate kacigu ?! Ta vanzemaljska oprema završi kod njegovog sina gdje vidimo kako je maleni McKenna vrlo inteligentno dijete koje pokušava pronaći svoje mjesto pod ozeblim suncem. Kao što je i u trailerima prikazano, Predatora zarobe u vojnoj bazi odakle on uspjeva pobjeći. Taj moment označava početak kvazi avanture. Ubrzo dolazi do sukoba nove upgrade verzije Predatora i ove klasične.

Doista mi nije jasno koji je klinac producentima i redateljima Hollywooda današnjice pa da za glavne glumce uzimaju balavce koji se igraju odraslih ljudi. Sjetimo se Stallonea ili Arnolda kako su djelovali uvjerljivo u ulogama raznoraznih snagatora. Najveći razlog uvjerljivosti pored fizičkog izgleda „seasoned warriora“ davala je njihova prirodna samouvjerenost, iskustvo i karizmatičnost.

Sad je u glavnoj ulozi mladoliki Boyd Holbrook koji svojom pojavom više podsjeća na nedozrelog tinejdžera nego na prekaljenog ratnika koji je još k tomu i otac. Kadrovi njega i filmskog mu sina tragikomično su neumjesne.

Njemu društvo pravi skupina veterana sa psihičkim problemima. Kemije između njih naprosto nema. Premalo se vremena posvetilo izgradnji međusobnih odnosa te su likovi do te mjere odvedeni u ekstreme da se gledatelji mogu na vrlo malo karakternih osnova „nakačiti“. Nije tu samo problem karakterizacija likova već i dijaloga koje izgovaraju. Te riječi djeluju isforsirano i naivno. Čitav film djeluje nekoherentno i zbrzano. Čudno je sve to s obzirom na autorski pečat koji Shane Black kroz čitavu svoju karijeru ostavlja na svojim filmovima. Njegovo najjače oružje su sjajni dijalozi, jasna linearna radnja kroz koju driftaju šarmantno opaljeni likovi. Od Lethal Weapona, Kiss Kiss Bang Bang pa sve do podcijenjenog The Nice Guys, filmovi su to krcati fenomenalnim likovima.

Što se samog Predatora tiče, on je najsvjetliji dio filma. Jedva sam čekao svaki trenutak kada bi se radnja orijentirala na vanzemaljskog neprijatelja. CGI i kostimi izgledaju visokobudžetno i prikladno naslovu kao što je ovaj. Zaplet s novim „naprednim“ Predatorom je originalan i nudi ovim stvorovima dodatnu dubinu i kompleksnost. Ne mogu dušu griješiti pa reći kako neke od scenarističkih ideja nisu pogađale metu, nažalost puno je više onih koje to nisu činile. Dojma sam da su se scenaristi napucavali idejama poput pijanih revolveraša, pa kako bi koja legla tako bi se ubacivala u film. Nusprodukt je hiperprodukcija idejnih-koncepata koji bi mogli komotno tvoriti materijal ne za jedan, dva ili tri već možda i četiri filma.

I Olivia Munn je u filmu. Nećemo se zavaravati pa govoriti o njoj kao o prvoklasnoj glumačkoj robi. Ona je prvenstveno djevojka egzotičnog izgleda koji je za sada uspješno odvaja od konkurencije. Ne treba zaboraviti na Fappennig. Njezino postojanje u ovom filmu isključivo je vezano uz prepričavanje radnje i upoznavanje gledatelja s osobinama predatora. Kad njezin ekspoze prođe, prolazi i njezina uloga.

Pohvalio bih mlađahnog Jacoba Tremblaya u ulozi malenog, autističnog sina glavnog junaka McKenne. Jedino što mi kod njega ne štima jest ta njegova iritantna frizura.

Mislim da je još nakon trećeg Predatora kucnuo čas kada je ovu verziju franšize trebalo ostaviti u ropotarnici prošlosti i okrenuti se nekim "svježim" reboot idejama za novi početak priče o Predatoru. Iako konceptualno konzervativna ova franšiza, ruku na srce, nikada nije prednjačila po modernom filmaškom pristupu ali je svejedno uspijevala zadovoljiti tropima dobrog akcijskog filma. Nažalost, svi filmovi koji su došli nakon originala niti taj dio zadatka nisu mogli ili ne mogu ispuniti.

Nadam se da će produkcijska kuća Fox shvatiti kakvu franšizu ima u svom posjedu i započeti jedan vrlo produktivan sastanak na tu temu. Aliena su skoro dotukli, a za Predatora se bojim da već jesu. Želim vjerovati da tamo negdje u nekom od Foxovih ureda pod neonom čuči zaposlenik sa jednom upotrebljivom idejom koja će udahnuti novi život nekada velikoj franšizi.

Vjerovali ili ne, kod mene ta nada i dalje tinja.

The Predator: 2/5