Recenzija: Extinction (2018)
Nakon filma Bright i serijala Lost in Space, mjesec septembar završio je sa SF žanrom, a mjesec oktobar s istim počinje. Lutajući kroz bespuća Netflixa, tražeći sadržaj koji će odvući moju pozornost s turobne realnosti, naletio sam na film koji je ispao vrhunsko iznenađenje.
Radi se o SF filmu, Netflix produkcije, u kojem je glavno glumačko ime Michael Peña. Najpoznatiji po ulogama u komedijama, polako ali sigurno počeo se distancirati od tog žanra i koketirati s onim ozbiljnijim. Bilo je isprva neobično vidjeti ga ozbiljnog nakon što sam ga po posljednji put gledao kao komičnog sidekicka Paul Ruddu u Antmanu.
Bit ću iskren pa istaknuti iako mu humoristične role prirodno pristaju, njegova želja da se iz tog kalupa makne hvale je vrijedna.
Radnja filma smještena je u bližu budućnost na Zemlji gdje od samog starta primijetimo kako je sve blago neobično. Ljudi abnormalno sretni, odjeveni u pastelne boje sa svojim savršenim osmjesima održavaju društvene kontakte postojanima dok kontinuirano rade na poboljšanju društva. Idealan svijet četveročlane obitelji u jednoj noći bude do temelja devastiran iznenadnim napadom misterioznih svemiraca.
Peña glumi zabrinutog oca kojeg bombardiraju vizije strašne budućnosti, budućnosti od koje neprestano strahuje. Sve ono što nam je u filmu bilo čudno sa svakom minutom postaje još čudnije. Vizije strašne budućnosti koje je akumulirao u svojoj glavi postaju polako realnost s dolaskom neočekivanih posjetitelja.
Taman kada sam htio dići ruke od filma zbog kraterskih rupa u narativu i plosnatih likova došlo je do preokreta koji je moju namjeru u potpunosti promijenio iz „keca u dvicu“. Taj "twist" imao je tako dobar efekt da danas sjednem za kompjuter i o njemu napravim ovaj kratki tekst.
Iako su mi ocjene s IMDb-a sugerirale da ga eskiviram, ponovno sam se tom utjecaju odupro. Polako ali sigurno razbijam taj sugestivni lanac te počinjem birati filmove prema elementu privlačnosti, a ne prema kritičarskim recenzijama.
Nažalost, sve pohvalno po pitanju glavnog glumca završilo se uvodom teksta. Upravo je Peña taj koji je najslabija karika filma. Ne znam otkud logika da se njega izabere za glavnog glumca. Njegova nemogućnost emotivnog izričaja i konstantno blentavi izraz lica u situacijama kada se očekuje neki dramatični događaj totalno su me izbacivali iz filma i to u trenucima kada sam trebao biti „unutra“. Nažalost, to i jest problem glumaca koji boluju od sindroma „kalupa“. Teško ih je doživjeti u nekoj novoj roli. Jedan od rijetkih koji je tu predodžbu o sebi uspio izmijeniti je Matthew McConaughey. Iz romantičnih komedija u dramatične uloge prebacio se prvenstveno svom izvanserijskom glumačkom talentu koji ovaj, nažalost, u toj mjeri ne posjeduje.
Ako oko sebe nema ansambl koji je kapaciteta s njegovih pleća maknuti teret i donekle mu olakšati posao, onda ćete vrlo vjerojatno dobiti usplahirenu prvu zvijezdu filma čiji će skromni glumački talenti postati još skromnijima.
Njegovu suprugu glumi Lizzy Caplan. Budale od scenarista napisali su njen lik tako da ju je dopala uloga žene koja kruzira kroz život u konstantnoj u banani. Problem kod toga je u tome da lik ispada do te mjere „tup“ da je vrlo teško glumcu odraditi posao izražavanja toliko suptilne emocije koja bi gledatelju omogućila pravo katarzično iskustvo. Bilo da joj se prolije mlijeko ili joj vanzemaljci pucaju na kćer ona je gotovo pa podjednako u depri. Upravo je poseban set glumačkih sposobnosti izražavanje taktilnih emocija. Primjer toga možemo vidjeti kod Fassbendera u ulozi Davida u Prometeju. No ipak to je samo Fassbender.
Pored njih tu su i dvije kćerkice koje su još odradile najbolji posao.
Ono gdje film osvaja nije sterilna gluma već potentna priča. Zanimljiva pretpostavka tzv. praralelne realnosti koja u sebi krije iste sindrome od kojih smo i sami kao civilizacija inficirani već nekoliko tisućljeća. Drugim riječima, problematika koju film stavlja pod lupu univerzalna je i lako razumljiva što nama kao gledatelju budi empatiju unatoč činjenici da se radi o visoko-tehnološki naprednim elementima tamošnje stvarnosti. Mitomanija, istrebljenje svega drugačijeg, kronična potentnost ka porobljavanju i posvemašnja nesnošljivost ka nečem "drugačijem. Pojmovi poznati, zar ne ?
Tim više je šteta veća jer građevinskim riječnikom rečeno ovaj film je kao kuća sa dobrim temeljima ali bez fasade. Da bar su uspjeli uvidjeti glumačke limite izabranog ansambla film bi bio bolji za tih 20 posto koliko mu nedostaje da bude klasificiran kao hit filmova. Unatoč labilnim glumačkim izvedbama one ipak nisu toliko kriminalne da na ovaj film ne utrošite vlastitih 2 sata.
Kad malo bolje pogledamo, dragi Bog zna koliko smo samo sati potratili čučeći u zamračenim kino dvoranama gledajući filmove katastrofe onda barem možete dati šansu ovom malenom ali dinamičnom i iznenađenjima punom filmu.
Extinction: 3/5