Recenzija: Bright (2017)
Zamislite svijet iz Gospodara prstenova smješten u današnje doba. Orkovi u gangovima, vilenjaci žive kao zlatna mladež, ljudi razjebavaju sve što stignu kao i inače. Prije 2000 godina pao je Mračni mag i orkovi koji su bili njegovi vjerni saveznici danas su donekle integrirani u društvo. Navodim „donekle“ jer je njihov status danas sličan društvenom statusu crnaca i Meksikanaca u Americi. Pripali su im divni poslovi. Perači suđa u restoranima, perači ulica… U tom naoko šarolikom i simpatičnom svijetu šafla tandem policajaca – čovjek Daryl Ward (Will Smith) i ork Nik Jakoby (Joel Edgerton).
Iako je film prošao onako mlako ispod pera kritičara, iskreno se moram zapitati kuda ide ovaj svijet ako ovakav film primi takvo šamaranje? Što je to što mora imati jedan film da bi zadovoljio kriterijima njihovih oštrih pera pa da manje udaraju ispod pojasa?
Moram biti iskren i priznati da sam jedva navio ovaj film pod utjecajem tih „gurua“, no kada sam ga pustio sve što je njihovo pisano slovo sufliralo završilo je duboko u kanalu.
Tandem Smith i Edgerton podsjeća na tandem Gibson/Glover, njihov toplo-hladno odnos prepun međusobnog podjebavanja šarmirao me taj čas. Svaki od njih na svoju je stranu duboko faličan no nitko od njih dvojice nije toliko sjeban kao što je sjebano naoko „ispravno“ okruženje. Od ljudi na poslu kojima je imati u svojim redovima orka nepojmljiva muka pa sve do drugih orkova koji ovoga našeg ne prihvaćaju zbog antički starih odluka njegovih predaka. Vilenjaci koji su apsolutno zainteresirani samo za sebe. Nitko ne uspijeva vidjeti ono što je suština. Bez obzira na rasu ili neku drugu socijalnu skrupulu taj svijet je u jednakoj mjeri fenomenalna prilika svima nama da se odmaknemo od svakodnevnice i pogledamo tu odvratnu širu sliku stvarnosti u oči.
Redatelj filma je David Ayer. Redatelj je to koji ima pomalo šizofrenu karijeru. Jedan tren napravi film kao što je Fury no ubrzo nakon toga uslijedi komatozni spektakl Suicide Squad. No zbog ovog potonjeg naslova definitivno neću dići ruke od njegove redateljske umješnosti upravo zbog producentskih guzonja koji regularno devastiraju DC univerzum zadnjih 5 godina.
Radnja je primarno orijentirana na odnos našeg glavnog dvojca no kroz njihovu interakciju granaju se nove situacije iz kojih oni nekako izlaze kao pobjednici. U konačnici formira se doživotno prijateljstvo i sve lažne moralne skrupule padaju kao kule od karata. Glavni neprijatelj filma je pomalo zaboravljena Noomie Rapace (Prometheus) u ulozi odmetnute vilenjakinje Leilah. Ona i njezin odred odmetnika pokušava ugrabiti čarobni štapić i ponovno prizvati Mračnog maga. Kao što sam na početku teksta istaknuo sve najbolje društvene pozicije, pa tako i uloge inspektora u FBI-u, pripadaju dominantno vilenjacima koji jedini imaju moć uz par „odabranih“ da kontroliraju štapić.
Sjeo sam u svoju žutu fotelju, natočio kiselu vodu u svoju Avengers plastičnu čašu s figuricom Thanosa i svakom minutom filma oduševljavao sam se slojevitošću tog uvrnutog svijeta, dinamičnošću radnje ali primarno super kemijom Smith/Edgerton.
Moja preporuka vama, dragi moji čitatelji, jest da budete toliko hrabri i pružite šansu ovom filmu. Budite buntovni kao što su junaci ovoga filma bili, pokidajte lažne kritičarske okove i pogledajte film o prijateljstvu, otporu nepravdi i svemu onome što stoji na putu pravim vrijednostima.
Bright: 4.5/5