Recenzija: Luke Cage sezona 2 (2018)
Nakon što je Netflix sklopio deal s Marvelom o snimanju visoko kvalitetnih serija prema njihovom stripovskom predlošku fanovi su počeli mahati repekima od silnog uzbuđenja. Netflix se kroz posljednjih 10 godina prometnuo u kuću koja producira sadržaj visoke kvalitete. Sadržaj je to koji sa specifičnim pričama i šarmantnim likovima donio na TV ekrane dašak svježeg zraka. Uistinu, s prvim valom serija u vidu prve sezone Daredevila, Jessice Jones i Luke Cagea svi smo bili stava kako Netflix ostvaruje ono što Marvel Studios radi na kino platnima već čitavo desetljeće, a to je nastavak dominacije u žanru superherojskih filmova.
Taman kada smo se ponadali uslijedila je druga sezona Daredevila koja je bila ponešto lošija od prve dok će pravi krešendo neuspjeha uslijediti s drugom sezonom Jessice Jones, očajnim Iron Fistom te fijaskom od Defendersa. Kada smo počeli dizati ruke od Marvel-Netflix univerzuma pojavio se Punisher koji je vratio nadu i uspio pobrisati sve ono negativno što su iza sebe ostavili njegovi prethodnici. Ubrzo je uslijedila druga sezona Jessice Jones te smo odnedavno imali mogućnost pogledati sezonu Luke Cagea.
Ono što je odlika svih serijala iz ovog univerzuma je da se počnu raspadati na njegovoj polovici. Kao da je scenaristima ponestane materijala te se zbog ugovorne obveze o snimanju 13 epizoda materijal počne razvlačiti do besvijesti. Dojma sam kako bi format od maksimalno 7 epizoda doprinio tome da serije budu dinamičnije, eksplozivnije i kudikamo zanimljivije no u ovom formatu koji moraš konstantno filati s raznoraznim besmislenim subplotovima kako bi dobio materijal za epizode.
Serije su to koje su u od starta imale potencijal da uvuku gledatelja u priču i to ponajviše svojim izuzetno zanimljivim, karizmatičnim i simpatičnim zlikovcima. Od Wilsona Fiska u Daredevilu, Diamondbacka i posebice Cottonmoutha u Luke Cageu, pa sve do Killgravea u Jessici Jones. Neprijatelji su sa svojim stilom, rutinama i običajima ali ponajviše manjkavostima bili ti koji su, bar na mene, ostavljali najveći utisak. Zanimljivo, kako su na kino hitovima Marvelove produkcije heroji ti na kojima je težište tako su u serijalima zlikovci ti koji okupiraju punu pozornost.
Nažalost, kada sam odgledao drugu sezonu Luke Cagea zaključio sam kako serijal boluje od dobrih starih boljki. Serijal čak nije kapaciteta uhvatiti moju pozornost od samog starta te je manjak kreativnosti taj koji ga ubija. Najviše se to ogleda u upornom recikliranju Mariah Dillard i Shadesa kao ultimativnog zločinačkog para dok je novi zlikovac Bushmaster nedovoljno karizmatičan da bi ove daveže mogao baciti u drugi plan. Također, kvaliteta njihove glume vrlo je upitna. Ponajviše to se odnosi na Theo Rossia (Shades) koji sa svojim preglumljenim tuljenjem ide na jetru u svakoj sceni u kojoj se pojavi, a o kemiji između njega i Alfre Woodard neću niti govoriti. Umjesto para koji otkida od erotike i bolesne, posesivne impulzivnosti u borbi za moći i novcem mi smo dobili soft-porn MILFARE i nadobudnog sinovca.
Luke Cage i njegovo konstantno cendranje oko problema s vlastitim ocem postaje vrlo zamorno, no kao vrhunac iritantnosti je detektivka Misty Knight koja se upinje iz petnih žila postati žena od autoriteta. No što se ona više upinje to stvar postaje gora. Umjesto žene od autoriteta ona se transformira u lajavu kokoš čijom svakom pojavom prevrćem očima i „fastforvardam“ svaku scenu u kojoj se nalazi. Nažalost, to mi se nije isplatilo jerbo jer dotična dama u gotovo svakoj sceni.
Moram konstatirati kako Hollywood pokušava forsirati neke glumce ili glumice kontra zdravog razuma pa je tako svojedobno bio slučaj s Kirsten Dunst koju su pokušali podvaliti pod seksipilnu Mary Jane u Spidermanu iako je žena evidentno sa seksipilom na vi od rođenja ili je još bolji primjer prikaz Maggie Gyllenhaal u Vitezu tame kao zavodljive erotske mašine oko koje se poubijaše dva ljepotana, a kod žene (iako super glumica) ni e or erotičnosti. Samo stavite Sharon Stone s jedne i Kirsten Dunst s druge strane npr. i sve će vam se reći kako pravi seksipil izgleda.
Iako Misty ne muči problem seksipila jer se radi o vrlo ljepuškastoj dami nju muči drugi problem. Plošan lik koji pokušava biti trodimenzionalan iako je pisan po stereotipu „nadrkane detektivke bez ruke“.
Što se novih likova tiče tu odskače Bushmaster koji pleše na moralnoj ivici transformirajući se čas u zakletog neprijatelja Luke Cagea, čas u njegovog saveznika. Pokušali su s njim dobiti zavodljivog Cottonmoutha no on je miljama daleko od Mahershale Alia. Iako, više sam sklon stavu da nije toliko glumce za kriviti koliko scenarije i dijaloge koje im napišu. Budite sigurni da na Netflixovu produkciju ne dolaze glumci iz lutkarskog kazališta već top pickovi s drafta.
Sami kraj serijala evidentan je nod Kumu te je transformacija Luke Cagea u big bossa Harlema izvedena maestralno. Bilo bi fora vidjeti u sljedećoj sezoni transformaciju Cagea iz kronične dobričine u negativca. No nekako sve više sumnjam u smjelost i umješnost produkcije i scenarista po pitanju ovog TV projekta.
Luke Cage sezona 2: 3/5