Recenzija: Antman & The Wasp (2018)
Završio je mjesec obilježen nogometnom groznicom te sam se napokon mogao vratiti starim navikama. Jedna od tih "zaboravljenih" navika je odlazak u kino neometan produžecima, penalima i ostalim uzbuđenjima koje sa sobom nosi praćenje najpopularnijeg sporta na svijetu.
Prvi film zbog kojeg sam se odlučio vratiti u kino bio je nastavak Antmana ovaj put kreativno nazvan Antman & The Wasp.
Nakon posljednjeg Marvelovog mega hita Avengers: Infinity War koji je uspio oboriti sve moguće box office rekorde koji su se mogli oboriti očekivanja od svakog sljedećeg Marvelovog filma popela su se u neslućene visine. Od spomenutih očekivanja nije bio cijepljen relativno produkcijski skromniji Antman. I ovaj put gledamo ista glumačka imena kao i u originalu pojačana za ime zaboravljene Michelle Pfeiffer. Nekad sex bomba i zvijezda filma Dangerous Minds i Scarface ekranizirala je ulogu originalne Wasp, supruge i suborca Hank Pyma (Michael Douglas). Fascinantno je vidjeti što je tehnologija danas u stanju učiniti ne samo po pitanju spektakularnih akcijskih skevenci već u segmentu tzv. deageinga odnosno pomlađivanja stariji glumaca. U Marvel filmovima tomu smo već mogli svjedočiti u nekoliko navrata. Do sad su tretman pomlađivanja prošli Robert Downey Junior u Civil Waru, Kirk Russell u drugom nastavku Čuvara galaksije, Michael Douglas u prvom Antmanu te sada gospođa Pfeiffer. Mora se priznati da sa svakim filmom spomenuti specijalni efekt izgleda sve uvjerljivije.
Što se samog filma tiče režiju i ovaj put potpisuje Peyton Reed dok su naslovne uloge reprizirali Paul Rudd u ulozi Scott Langa/Antmana, Evangeline Lilly u ulozi njegove partnerice/suborkinje Hope Van Dyne i Michael Douglas kao ocvali znanstvenik i originalni Antman - Hank Pym. Trio fantastikus ovaj put radi zajedno na zadatku povratka supruge i majke Pyma i Hope - Janet Van Dyne (Michelle Pfeiffer) iz kvantnog realma u kojem je zapela prilikom misije iz doba Hladnog rata. Na putu do cilja stoje im s jedne strane nezakoniti trgovac oružjem i tehnologijom Sonny Burch (Walter Goggins) i misteriozna Ghost (Hannah John-Kamen). Kao dodatna djelatna i moralna podrška tu su Langovi živopisni kompići od kojih se posebno ističe kao i u originalu Michael Peña. Vrijedi istaknuti i izvedbe Laurencea Fishburnea u ulozi bivšeg kolege Pyma te Hannah John-Kamen (Gost) čiji je lik obdaren dobrom motivacijom i njezinom solidnom izvedbom.
Najveći izazov predstavljat će im spomenuta Ghost upravo zbog njezine sposobnosti “fejzanja”. No negdje na putu ka realizaciji tih nekoliko zanimljivih ideja kreativni tim iza ovog filma izgubio je kompas. Prvih nekoliko minuta s uvoda filma više sliče na kakvu obiteljsku komediju koje posljednjih godina kao na traci štanca Adam Sandler no na superherojski film. Humor osim u nekoliko dijelova filma gdje blista Peña rijetko funkcionira. Većina šala i doskočica djelovala je isforsirano i ispucano još u prvom filmu. Većina duhovitih sekvenci glavne zvijezde filma Paula Rudda nije funkcionirala. Moglo bi se reći da je film negdje putem do kina izgubio svoj mojo. Dio koji me zažuljao je do zla boga nametnuta romansa Antmana i Wasp odnosno Langa i Hope.
Njihov toplo-hladno odnos je načelno prihvatljiv ali ono što bode u oči je nedostatak kemije između njih dvoje. Čudno mi je kako ovako ambicioznu i posvećenu junakinju poput Hope privlači ova lijena, šeprtljava i nepouzdana konjina Lang. Još da on ima šarm kojim bi svoje manjkavosti zamaskirao ta ideja bi bila saasvim sexy no on ih - nema.
Kad film napokon dogura do svog vrhunca osjećao sam se pogubljen između nekoliko big bang momenata. S desna napadaju gangsteri, s lijeva bjesomućno divlja glavna antagonistica Ghost, a sve to dok se bavimo izvlačenjem Pfeifferice iz kvantnog realma uz Langovo opetovano izbjegavanje policije.
Dobrih 70 posto akcijskih scena, osim što su vizualno simpatične, do boli su nelogične, i što je najgore, u potpunosti su suvišne. Točno se može razaznati kako je neki od brilijantnih scenarista pomislio kako je publika glupa da bi bila kapaciteta te propuste primijetiti. No itekako su primijećeni. Nije samo publika bila prema filmu nenaklonjena. Kritika je žestoko oplela po pustolovinama malog mrava proglasivši ga najgorim Marvelovim filmom uz Thor The Dark World do danas. Grube riječi nema što. Da stvar bude gora film je podbacio i na kino blagajnama. Svi ti elementi trebaju poslužiti Marvelu, a napose Kevinu Feigeu da je pero kritičara kao i ukus publike britko poput sablje te ne dopušta život na staroj slavi. Generalno, ovakvi „filler“ filmovi nikada nisu dobro prolazili.
No ako je išta pozitivno kod ovog podbačaja to je da će Marvel početi ozbiljnije shvaćati, nas – njihove fanove. Ne može se samo udarati po DC filmovima iz svih topova kao da sutra ne postoji, masu puta i nezasluženo, a Marvelovim propustima istovremeno gledati kroz prste. Ako ćemo ići logikom starih zasluga onda bi DC-u trebalo sve biti oprošteno samo na temelju trilogije Nolanovih Batmana. No baš kao i u nogometu od stare slave se ne živi već se tu radi o kontinuiranom dokazivanju i postizanju novih uspjeha. Svaki sljedeći film je prilika za postizanje novog uspjeha ili podbačaja. Nadam se kako će drugi nastavak Spidermana biti ta prilika za iskupljenje.
Antman & The Wasp: 2.5./5