Retrospektiva - The Breakfast Club

Dok pod nebeskim svodom čovječanstvo gazi ka kolektivnom usudu tu i tamo zraka svijetla obasja nekoga iz naših redova. Prosvjetljenje rezultira djelom ingenioznosti koje uspijeva probuditi naša najdublja osećanja. U tu kategoriju spada – The Breakfast Club.

Priča o skupini srednjoškolaca na odradi školske kazne je vrlo jasna i koncizna filmska ideja. Uradak se najviše naslanja na glumačke vještine, umješnost scenarista i uvjerljivost dijaloga. U sve tri nabrojane stavke film je izniman. Svaki od petero učenika pripada različitim društvenim skupinama. Unutar 24 sata provedena u sterilnom školskom prostoru uspijevaju promijeniti njihove odnose iz samog temelja. Štreber postaje ponešto opušteniji i uviđa da život nije u knjigama i čitanju tuđih avantura već stvarajući vlastite. Imućna „princeza“ svoj uzdignuti nos uspijeva spustiti i druge pobliže upoznati bez predrasuda. Nasilnikova nasilnost biva otupljena od te iste imućne klinke, dok autistično djevojče nađe svoju utjehu u snažnim rukama sportaša koji to ne želi biti.

Još od najmlađih dana nameću nam se razno razne uloge, uloge koje nas nažalost prate do Valhalle. Često smo zbog fizičkih, emotivnih i financijskih prednosti ili frustracija spremni definirati odnose s drugima. No te „uloge“ su najobičniji bulšit. Na kraju dana svi smo mi pojedinci s određenim talentima koje možemo manje ili više razviti. Na ovom životnom proputovanju određene stvari učimo i pokušavamo ih dokučiti. Uloge koje nas ukalupljuju i zadaju nam izvjesne ponašajne normative samo nam to putovanje otežavaju. Baš poput tih klinaca na kraju filma i mi sami moramo biti kapaciteta odbaciti okove društvenih ograničenja i biti ono što jesmo.

Novac, slava, fizički izgled, drugačiji pogledi na život i svijet oko sebe nas čine drugačijima ali ne i posebnima. Najveći problem je u tome što se poistovjećujemo se materijalnim. Materijalno biva integrirano u našu ličnost te se kroz „Luis Vuitton“ torbice, tetovaže, dobar auto ili kuću naša osobnost definira. To je ono što je nakaradno.

Zanimljivo, kako se svatko može pronaći u jednom od tih pet glavnih junaka pa čak i u profesoru koji ih nadzire. On je konačni produkt procesa dušemorstva na čiji put ih upravo on želi poslati. Centralna figura kod naših pet junaka je John Bender (Judd Nelson) koji svojim sarkastičnim komentarima i agresivnošću pokušava iz svakog od likova izvući pravu istinu o njima samima. Drugim riječima njegova frustracija uspijeva pomoći raskrinkavanju njihovih. Bogatašici uspijeva razbiti lažan pogled na svijet i foliranje koje bi ju odvelo u pravcu ultimativne laži. Štreberu kroz provokaciju razbija introvertnost, dovodi ga do osvještavanja faličnog odnosa s roditeljima i nametnutog mu pritiska uspjeha. Čudakinja se zgraža nad princezom ali je sama druga strana istog novčića. U jednakoj mjeri diskriminira druge, jedino što ju razlikuje jest image gotičarke.

Imamo tu i uspješnog ali do boli nesretnog sportaša i zvijezdu škole. On je primjer djeteta koje pati zbog bolesnih ambicija nerealiziranih roditelja. U ovom slučaju radi se o ocu, propalom fudbaleru koji kroz sina pokušava doživjeti taj uspjeh. Koliko li smo samo takvih slučajeva do sada vidjeli i to ne samo u sportu već i ostalim djelatnostima?

Redatelj i scenarist filma je 2009. preminuli Mark Hughes inače redatelj specijaliziran za tzv. dječje filmove. No ako ovaj film promatramo on je sve samo ne dječji ili teenagerski film. On ima sve elemente ozbiljne drame.

Bio bi grijeh izignorirati najbolji monolog u filmu i primjer tog umješnog pisanja koje je Mark Hughes demonstrirao. U nastavku donosim kratki citat naracije iz finalne sekvence koja govori jako puno u jako malo riječi.

Brian Johnson: Dear Mr. Vernon, we accept the fact that we had to sacrifice a whole Saturday in detention for whatever it was we did wrong. But we think you're crazy to make us write an essay telling you who we think we are. You see us as you want to see us - in the simplest terms, in the most convenient definitions. But what we found out is that each one of us is a brain...

Andrew Clark: ...and an athlete...

Allison Reynolds: ...and a basket case...

Claire Standish: ...a princess...

John Bender: ...and a criminal...

Brian Johnson: Does that answer your question? Sincerely yours, the Breakfast Club.

S ovim citatom i ja se odjavljujem u nadi kako nisam postao kalup u kakvog me se i pokušalo stavljati.

Ljudi moraju biti slobodni činiti ono u što vjeruju. Nije naše pravo da ih kažnjavamo zbog onog što čine ma koliko god se mi s tim ne slagali.