Komentar - Filmski konzumerizam

Sezona lova na ljetne blockbustere službeno je otvorena!

Kao prvi film koji je probio led, sto puta su spomenuti Avengersi. Neće se prašina nakon jedne superherojske karavane slegnuti, a već će se nova podići.

Filmovi koji slijede u proljetno-ljetnim mjesecima ispalit će popriličnu količinu blještave municije na publiku. Superheroji, špijuni, svemir, filmovi katastrofe, animacija. Za cijenu kino karte vi birate fantaziju, a američki producenti vas tamo odvode potpomognuti specijalnim efektima, atraktivnim i zategnutim glumačkim zvijezdama. Dok vi pokušavate sabrati dojmove, novi kino hit već dolazi poput lokomotive i juri baš na vas! Sva sila reklama i plakata uskoro će zauzeti ključna promo mjesta jer show mora ići dalje. Svakim odlaskom u shopping centre bombardirani smo novim blještavim TV uređajima abnormalnih dimenzija, besprijekorne rezolucije na kojima se vrte donedavni kino hitovi. Dok pretplaćujete taj uređaj obukli ste majicu s logom najdražeg superjunaka, a stambeni vam prostor, najvjerojatnije, krase posteri nekog iz ergele Marvelovih vrckastih junaka.

Dame i gospodo kako smo dopustili postati hodajuća reklama filmske industrije ?!

Kada se to, pobogu, dogodilo ?!

Pogađam da je priča krenula u tom pravcu onog trenutka kada su filmovi postali cool. Vjerojatno ste primijetili kako je količina opterećujućih drametina prestala svojim kompleksnim dijalozima, depresivnim temama i sporom radnjom mračiti hodnicima kino dvorana. Depresija je dobila svoj stejdž, a njegovo ime je – TV i filmski festivali. Idi na ekran koji kontroliramo pa tamo širi crnilo, depru i mrak. Kad odemo u kino želimo blještavilo, sjaj i pozitivno ispiranje mozga.

Odlazak u kino postao je događaj za cijelu obitelj. Dok još Zagreb nisu preplavili multiplexi, kino je bilo pristupačno svima. Nažalost cijenu pristupačnosti plaćalo se smradom, prljavštinom i do boli neljubaznim osobljem. Uobičajena pojava bila je u kinu zateći pacovčinu udobno zavaljenu u modrom dresu Roberta Prosinečkog (idola Balkana) dok gleda neki od tadašnjih kino hitova. Đubre toliko obitava u kinu da se udomaćilo. Da situacija bude dovedena do apsurda vi ste ti koji napuštate dvoranu dok taj ugojeni dlakavi glodavac u njemu ostaje neometan.

Danas je smrad socijalizma iščeznuo, udahnut je novi miris, miris američke demokracije. Lakirani podovi, blještavi monitori na ulazima, uslužni biljeteri i igračkice za sve fanove filmova. Naš pacov je završio u kanalu daleko od svjetala pozornice, sa suzom u oku promatra promjene koje se oko njega događaju. Promjene koje su toliko munjevite da smo još jučer u kinu kupovali kolu od pola litre, a danas već imamo u rukama kolu od litru i paletu kokica u krilu. Ta kombinacija soli i šećera i mrtve bi digla iz grobova. Ako promatramo gledatelje dok napuštaju svoja udobna multiplex sjedišta više podsjećaju na dopingirane atletičare no na prosječne građane željne zabave. Cilj je držati nas budnima za dodatno trošenje poslije gledanja filma.

Predvorja kino dvorana postala su mjesta gdje i najmlađi proslavljaju rođendane. Predivnih 90-tih proslava rođendana značila je pizzu kapričiozu, usplahirene roditelje slavljenika, igranje „sokera“ na Plejki, i kao vrhunac večeri - masovnu reprodukciju „Svemirskih marinaca“ na VHS-u. To su bila vremena, to je bio život. Danas, medeni termiti drmaju igraonicom Cinestara ili Cineplexxa intenzivno navlačeći za rukav nezainteresirane roditelje kako bi im akvizirali trenutni hir no što se bacakaju s nekim od vršnjaka za loptom.

Vremena su se promijenila, a i mi s njima. Postali smo pripitomljenje životinje istrenirane na – trošenje.

No i taj distopijski svijet u kojem obitavamo ima svoje draži. Prije svega dogodi se to da današnje 10 godišnjake promatram s ljubomorom u očima. Danas je na svakoj strani lik Captain Americe, Batmana, Lega, konzola, filmova i nogometnih dresova. Moje djetinjstvo obilježile su rođakove rabljene Batman figurice koje mi je slao iz obećane zemlje - Njemačke. Nogometna se lopta kupovala isključivo ako bi trenutna eksplodirala. Kopačke su bile uistinu od kože, a dresovi nemjerljivo teži i sintetičniji od kiborg dresova danas. Po filmove si morao u jebenu videoteku. I uvijek ali baš uvijek sam zaboravio premotati film na početak. U tadašnjoj videoteci barem 300 puta sam pogledao Aliena 2 i Terminatora 2, dok se na novi nastavak Batmana čekalo kao snijeg za Božić. Druga su to vremena bila. Danas je sve odmah i sad, i ako to ne mogu napraviti iz udobnosti svog kreveta onda se iz njega neću niti ustati.

Sad smo došli na uzrok zašto u kinima nema više „pravih“ filmova već isključivo event filmova. Postali smo razmaženi, potreban nam je jak stimulans (čitaj – spektakl) da nas tako ulijenjene izbiju iz kreveta pa potom iz stana dovuku u kino. Zato su danas sveprisutni 3D filmovi, 4DX filmovi. Kino dvorane se ne bore više jedne protiv drugih već su im konkurenti streaming servisi i torrenti, kao i mogućnost naručivanja KFC-a doma, a uskoro i McDonald'sa. Jer jedan od aduta multiplexa je njihova lokacija. U pravilu, s tržnim centrom kao svojom lokacijom lakša je mogućnost privlačenja konzumenata raznoraznim sadržajima koje takvi centri nude. Hrana, piće, obuća, odjeća, knjižare, igraonice. Sve je tu da bi gledatelj došao. Zato dragi moj čitatelju postoji - Marvel.

Vjerojatno ste shvatili čitajući ovaj tekst da su nogomet i filmovi moja najveća strast još od djetinjstva. Iako naizgled totalno dvije različite stvari, film i nogomet sličniji su no što se to čini na prvu. Oba eventa odigravaju se u šoping centrima. Ok, možda još na brdovitom Balkanu ne ali svugdje u normalnom svijetu to je slučaj. Merčndajz je zamijenio sam event. Više nije bitan film ili utakmica, bitna je majica, kapa, šalica ili figurica. Event je postao samo šećer na kraju. U pravilu je tu kao mamac na vrhu udice koji mora biti okidač da vas se pozove na akciju.

Ovim tekstom htio sam napraviti odmak od Marvela i Avengersa pa čak i direktnih filmskih osvrta te se pozabaviti temom filmskog konzumerizma i pokušati približiti način na koji on funkcionira. Iskreno se nadam da sam u tom uspio. ;)