Recenzija - The Titan (2018)
Nakon burnog noćnog izlaska u petak i prespavane subote tek u nedjelju sam prelomio kako je vrijeme za trgnuti se! Navukao sam superherojski kostim – trenirku i uputio se u kino. Zgrabio sam ljubimca i krišom se uvukao u kino dvoranu. Ljubimac s desna, kokice u krilo, čaša od pola litre kole u ruci i film je mogao početi. Isti dan odlučio sam pogledati back-to-back dva filma. Nakon prvotnog razočaranja hororcem „A Quiet Place“ moje nade i entuzijazam su splasnuli ali nisam posustajao. Kupio sam kartu za film The Titan iako sam prvotno želio uživati u šarolikom hitu Stevena Spielberga – Ready Player One. No zbog kasne projekcije bio sam prisiljen odabrati alternativu. I nisam požalio.
Narodski rečeno ovaj je film, sa Sam Worthingtonom u naslovnoj roli, tzv. slow burner. U prijevodu to znači da je njemački redatelj Lennart Ruff odlučio dati prednost priči umjesto bezumne akcije i uzeti si vremena da uspostavi relacije između likova kao i to da pruži priliku gledatelju da se s njima poveže. Taj pristup se pokazao ispravnim!
Film unatoč skromnijoj produkciji na izvrstan način uspijeva održati napetost i poput Cronenbergove Muhe s Jeffom Goldblumom polako prikazuje metamorfozu čovjeka u nešto drugo, nešto nepoznati.
Filmska radnja je smještena na Zemlji. U ne tako dalekoj budućnosti spržili smo resurse i potrebno je kolonizirati planet koji podržava život. Odluka je pala na planet Titan. Zbog gušće atmosfere i neprijateljskih uvjeta života ljudi trebaju prilagoditi svoja tijela takvim uvjetima. Odabrana je elitna jedinica pojedinaca, mahom vojnika koja će biti poslana na planet. Prvotno moraju proći niz fizički izazovnih testova no uz testove kontinuirano im se ubrizgava supstanca koja bi ih učinila jačima i otpornijima na Titanov okoliš. Ta supstanca bi ih trebala u osnovi pretvoriti u Supermane. Trebali bi biti brži, jači i otporniji od prosječnog čovjeka. No nešto pođe krivim putem i to putem s kojeg nema povratka.
Nakon snimljenog Avatara, Worthingtonu su predviđali sjajnu karijeru no kako je Avatar bivao sve više zaboravljenim tako je i njegova zvijezda manje bliještala. U međuvremenu snimao je filmove koji nisu izazvali dovoljnu pozornosti. U pravilu radilo se o filmovima skromnije produkcije kao što je i ovaj. Šteta što film nije imao veći budžet pa da možemo svjedočiti čarima tog svijeta u punini. Ovako, kao što je loš narativ filma A Quite Place privlačio moju neželjenu pozornost tako su me traljava produkcija, fotografija uz jeftine pozicije kuteva kamera podsjećale na jedan od TV filmova B produkcije koje bih gledao u sitne noćne sate na Cinestar filmskom kanalu.
No svejedno, priča je bila intrigantna kao i avantura kroz koju je glavni lik s obitelji prolazio pa sam tu manjkavost odlučio ostaviti iza sebe. Proces u kojem se od njih distancira bio je na momente mučan i stravičan, a ujedno prokleto zanimljiv. U zadnje vrijeme imamo prilike gledate veliku količinu nezanimljivih filmova s okusom SF-a no pravih, istinskih SF-ova u suštini - nema. Tako je rijetko ući u kino i pogledati film koji bi me pozitivno iznenadio. Ovaj definitivno spada u moju skupinu kino iznenađenja u koja ubrajam The Life i The Edge of Tomorrow.
Film ima elemente drame i trilera te na momente podsjeća na Shape of Water zbog tematike izgona i preventivnog pokušaja uništenja umjesto nasušno potrebnog prihvaćanja i razumijevanja drugačijeg. Kad nekoga trebamo onda ne gledamo međusobne razlike već osobu iskoristimo bez obzira na različitosti. Poput parazita. Bitno da se nad drugima zgražamo i lažno moraliziramo po pitanju svega što je od nas iole drugačije.
Iako ovaj film nije klasičan blockbuster SF on po ovako intrigantnoj priči izaziva neočekivanu pozornost unatoč očajnoj ocjeni na IMDB-u. No odavno sam se uvjerio u to da na takve podatke ne obraćam pozornost i aktiviram svoj kritički čip. Moram priznati kako je moj ljubimac bio prikovan za stolicu i nije micao pogled s ekrana kao da ga je neka nevidljiva sila zavezala za kino platno. Na momente sam ga promatrao kako se oblizuje i napetim okicama prati radnju filma kao da je na ekranu vidio neke svoje daljnje rođake. Tko zna, možda je i on došao s planeta Titan.
U svakom slučaju bilo je lijepo vidjeti povratak Worthingtona na staze potencijalnog uspjeha i to u filmu koji je uspio zaokupiti moju pozornost sa svakom svojom minutom trajanja.
Znate, sad mi je baš drago da sam se odlučio za promjenu dati priliku ružnom filmskom pačetu u odnosu na blještavog holivudskog labuda.
The Titan: 4/5