Recenzija - A Quiet Place (2018)
Redateljski debi John Krasinskog najpoznatijeg po ulozi Jim Halperta iz američke verzije serije The Office izaziva veliku pozornost. Upravo zbog mahom pozitivnih komentara i uperenih svjetala reflektora odlučio sam nakon 100 godina pogledati klasičan horor film u kino dvorani. Sav nahajpan zauzeto sam svoje predviđeno mjesto u dvorani i naćulio uši. Nakon sat i pol osjetio sam – ništa, vidio – ništa i zaključio da je film jedno veliko – meh.
Svojevremeno sam napisao tekst posvećen horor žanru u kojem sam iznio tezu kako je horor kao filmski žanr zapao u probleme upravo zbog deficita originalnih priča. Manjak originalnosti horor priča uz preveliku upotrebu bezumnog klanja i krvi rezultirala je time da se svaka priča s natruhom originaliteta dočekuje s aklamacijom većom od plana. Ovaj film je zajahao na valu te problematike i jaše još uvijek s uspjehom.
No pitanje nije koliko je film originalan već koliko uspijeva kapitalizirati originalne elemente u svojoj priči?
Nažalost - nedovoljno.
Film žaca gledatelja sa zanimljivom i zastrašujućom pretpostavkom. Kako preživjeti smrtonosnog neprijatelja u grobnoj tišini šuljajući se, komunicirajući znakovnim jezikom, živeći u beskrajnom strahu?
Sama po sebi klaustrofobičnost situacije je intrigantna ali ipak nedovoljna da se isključivo na njoj može graditi filmska radnja. Poistovjećivanje s tom situacijom nije dovoljno bez vjernog i konzistentnog narativa. Ono što se ovom filmu dogodilo je propust specifičan za horor filmove. Priča prepuna kraterskih rupa nažalost od dobre ideje odvraća pozornost gledatelja na kontempliranje o propustima od nastavaka nesmetanog praćenja radnje i promišljanja o filmskoj ideji.
No film ima i svoje svijetle elemente. Jedan od njih svakako je – gluma.
Omalenu glumačku skupinu tvori manje-više četvrto glumaca. Dvije zvijezde koje su u glavnom fokusu romantični je par iz stvarnog života – Emily Blunt i već spomenuti John Krasinski. Uz njih vrlo dobre uloge dopale su mlađahnoj glumci Millicent Simmonds koja glumi gluhonijemu ali svojeglavu Regan i Noah Jupeu kojem je dopala uloga senzibilnog Marcusa. Dvojac Blunt-Krasinski pokazao je kako vjerno izgleda bliskost između stvarnog ljubavnog para prenesena na kino platno u ulogama fiktivnog para.
Njih četvrto žive na farmi u apokaliptičnom svijetu nakon invazije izvanzemaljske rase koja ubije sve što može čuti. Iz tog razloga žive u tišini ne ispuštajući niti jedan povišen ton. No ne zauvijek, na sreću po nas gledatelje.
Film bih tematski separirao u dva različita dijela. Prvi dio spada žanrovski u kategoriju trilera jer naglasak nije na izazivanju straha kod gledatelja već nelagode kroz prikaz napetosti i načina življenja obitelji u nenormalnim okolnostima. Život u strahu i pritisak preživljavanja prikazani su vjerno najvećim djelom zahvaljujući kvalitetnoj izvedbi glumaca.
Zadnjih pola sata filma klasičan je horor gdje situacija eskalira. Obitelj prolazi kroz traumatična iskustva i opetovane napade svemirskih čudovišta te pokušava preživjeti na sve načine.
Krasinski je shvatio nešto što velika većina redatelja horor filmova nikada ne shvati. Jedan od ključnih trikova je ne prikazati čudovište/napadača i time dati gledatelju osjećaj neizvjesnosti, misterije i iščekivanja. One elemente koje je Spielberg u Raljama fantastično uhvatio Krasinski je primijenio by the book na čemu mu čestitam.
No svejedno prevelik manjak „realističnosti“ narativa, nelogičnosti u samoj priči su naprosto prevelike da bi se ignorirale. Vrijedan je ovo pokušaj i solidan prvi film redateljskog debitanta sa solidnom idejom, klišeiziranom izvedbom i konačnim prosječnim proizvodom.
A Quiet Place: 2/5