Retrospektiva - Iron Man trilogija

Uoči kino debija trećeg nastavka Avengersa 27. 4. odlučio sam obraditi neke od najvećih Marvelovih filmskih naslova. Prvo ime s kojim sam htio otpočeti ovu literarnu avanturu je - Iron Man. Danas superheroj prepoznat u svakom kutku svijeta, ne tako davne 2008. godine bio je ime rezervirano samo za poznavatelje stripa. Uz pomoć marketinga, vrhunskog castinga i dobre režije film je transformirao ovog superheroja u globalnu zvijezdu. Tada, 2008. godine prosječan fan Marvelovih stripova bio je zavučen u mišju rupu. Nakon poraznih nastavaka Bladea, trećeg Spidermana i X-Mena, Hulka te Fantastične četvorke svega nekoliko filmova moglo se okarakterizirati epitetom „sjajnog“. Posramljeni filmskom ostavštinom omiljene strip izdavačke kuće, potučeni do koljena DC filmskom dominacijom tražili su svjetlo na kraju tunela.

Dolaskom Kevina Feigea na mjesto glavnog odgovornog producenta svih filmskih projekata s potpisom Marvela stvari su se počele mijenjati u pozitivnom pravcu.

Prvi, i rekao bih, ključan potez bio je angažman Jona Favreaua. Talentirani glumac/producent/scenarist kao prvi uvjet postavio je angažman Robert Downey Juniora. Tada, glumac s imageom bad boya i karijerom u slobodnom padu do tad pretežito je bio aktivan u ringu protiv zakona i poroka s ovim angažmanom dobio je priliku života. Uloga ekscentričnog milijardera Tony Starka krojena je prema njegovom glumačkom opusu i talentu. Zahvaljujući njoj okrenuo je svoj život i karijeru za 180 stupnjeva.

Zamislite samo kako bi tekla budućnost čitavog filmskog univerzuma da prvi film nije bio uspješan. Filmovi poput Hulka, dva Avengersa, tri Kapetana Amerike, Ant-Mana, Spidermana, Doctor Strangea, Thor trilogije i Black Panthera vrlo vjerojatno nikada ne bi ugledali svjetlo dana. Sav taj hype kojem svjedočimo ne bi postojao da avanture Tony Starka nisu ostvarile dobar financijsko/kritički rezultat.

Iron Mana ste mogli do sada gledati u tri samostalna i četiri gostujuća filma gdje je njegova uloga varirala od epizodne do glavne. Ovaj put fokusirat ću se samo na njegove samostalne filmove. Uz spomenutog Jona Favreaua koji je redateljski pečat stavio na prva dva nastavaka od kojih se prvi može okarakterizirati uspješnim, a drugi razočaravajućim za treći film angažiran je Shane Black. Gospodin Crni najpoznatiji je po radu na filmovima kao što su Predatori i Smrtonosno oružje.

Slično kao što je danas s uspjehom rebrendiran Thor uvelike zahvaljujući angažmanu novozelandskog redatelja Taike Waititija po sličnom principu je to trebao učiniti i Shane Black Iron Manu. No u tom naumu tek je djelomično uspio.

Kao najveći problem koji opetovano opterećuje čovjeka u konzervi njegov je manjak karakterne evolucije. Ono što je bio najveći plus prvog filma sada je, nakon sedam filmova, njegova manjkavost. Iron Man je ostao manje-više isti čovjek unatoč svim frustracijama, ožiljcima i iskustvima koja je u međuvremenu stekao. Biti jednako zaigran u prvom i sedmom filmu pokazuje veliku scenarističku lijenost. Zamislite samo da proživite sve avanture koje je Tony Stark proživio. Od napada vanzemaljaca pa sve do sukoba sa suborcima ili ranjavanja najbližih mu ljudi. Ništa od toga nije ostavilo prevelike psihološke traume na njemu. Puno bi mi draže bilo vidjeti Starka alkoholičara kojeg traume nagrizaju, kojeg najbliži ljudi napuštaju i koji isponova pokušava pronaći borca u sebi. Ovako gledamo isti lik iz filma u film što postaje iznimno jednolično. Tim više što se Marvelov univerzum popunjava sa sve mlađom paletom likova kojima vrckavost leži više no gospodinu od 50 godina.

Prvi film se uspješno pozabavio uspostavljanjem univerzuma unutar kojeg bi Stark obitavao. Drugi film obrađuje temu interakcije Iron Mana sa svijetom i traženja svog mjesta u njemu. Treći film je trebao biti refleksija na posljedice vanzemaljskog napada na New York iz Avengersa. Kao još jedna zamjerka koju su pripisivali drugom nastavku je pretjerano oslanjanje na negativce s istim moćima koje ima Iron Man. Treći nastavak u potpunosti je potrošio lik kultnog negativca Mandarina pretvorivši ga u sprdnju.

S druge strane ti filmovi iznimno su zabavni kao i većina Marvelovih filmova. Kako lepršavost tona ne bi poništila važnost lika i pretvorila ga u komediju, Marvel je odlučio tome doskočiti angažirajući armiju ozbiljnih glumačkih imena. S takvim ansamblom dali su do znanja kako misle ozbiljno ali su uspjeli i odmaknuti negativan publicitet od Downeya. U sporednim ulogama nalaze se netom Oscar nominacijom ovjenčani Terrence Howard, uvijek ispolirana Gwyneth Paltrow te bardovi glumišta poput Samuel L. Jacksona i Jeffa Bridgesa. Kasnije taj glumački ansambl bivao je sve jačim te se dopunjavao s letećim članovima poput Mickey Rourkea ili Guy Pearcea te trajnom Howardovom zamjenom – Don Cheadleom.

Unatoč svemu s vremenom je postajalo sve jasnije kako Iron Man udaljen od Avengersa više nije toliko zanimljiv. Njegova interakcija s članovima tog fantastičnog tima je nezaboravna. Razvidno je kako je puno zanimljiviji lik u sklopu veće cjeline no što je to, primjerice, Captain America koji samostalno rezultira kudikamo boljim kritičkim rezultatom. Duhovita ljuštura Starka pretvorila ga je samo u ljušturu. S druge strane konzervativniji lik Steve Rogersa pruža dodatan prostor za njegovim istraživanjem što mu daje dozu misterioznosti dok je Stark u ovom trenutku otvorena knjiga.

Dok je današnjica prepuna najava Elona Muska u kojima izvještava svijet o novim tehnološkim čudima filmovi o Iron Manu/Tony Starku nisu nikada djelovali realističnije. Tim više, izazov je Iron Mana svakim novim filmom činiti što fantastičnijim. Ono što je 2008. godine bilo nestvarno danas je normalno što ovakav kreaturu u limenom odijelu približava stvarnosti. Iz tih razloga nikada ne treba zanemariti razvoj lika bez obzira na svu spektakularnost gedžeta s kojom raspolaže. Lik je taj koji mora emitirati magnetsku privlačnost pored koje su ponekad tehnološka pomagala i suvišna.

Ipak, možda mu zatrebaju protiv Thanosa...