Retrospektiva - Posljednji samuraj (2003)
Jedna od mojih najvećih filmskih simpatija veže se uz film Posljednji samuraj.
Priča o iznenadnom prijateljstvu, suočavanju s demonima prošlosti i decentnoj ljubavi. Baš ti elementi poput nježnih snježnih pahulja miluju radnju ovog povijesnog spektakla dok se postupno transformiraju u burnu mećavu osjećaja, drame i akcije.
Posljednji samuraj oda je klasicima japanske kinematografije u rukama umješnog američkog redatelja. Gotovo svaki kadar homage je velikanu japanskog filma - Akri Kurosawi. Poput Kurosawe, redatelj Edward Zwick, uspijeva udahnuti život Japanu te se stječe dojam kako valovitim poljima žita, kišom, suncem i vjetrom ta čudesna zemlja, poput živog bića, komunicira s ostatkom ansambla.
Uz Tom Cruisea u naslovnoj ulozi okupljena su neka od najpotentnijih imena azijskog filma među kojima se najviše ističe Ken Watanabe. Njegova izvedba bila je prepoznata u pogledu Oscar nominacije za najbolju sporednu ulogu. Zahvaljujući ovom filmu uspio je napraviti sasvim solidan holivudski proboj unatoč brojnim zdravstvenim problemima koji su ga donedavno pratili. Njegova interpretacija samurajskog vođe ostavlja bez daha kao i interakcija s američkim kapetanom Algrenom (Tom Cruise). Uz prisutnu jezičnu barijeru, ponekad komunicirajući samo pogledom, vjerno dočaranim povijesnim ambijentom i senzacionalnom glazbenom podlogom Hansa Zimmera, film uvlači gledatelja u koloplet dramatičnih situacija glavnih junaka. Inače, ovaj je film prvi projekt uz nastavak Jack Reachera iz 2016. godine kao produkt kreativne radionice tandema Zwick-Cruise.
Priča prati lik kapetana Algrena. Vojnika koji je sudjelovao u borbama protiv indijanskih plemena pod vodstvom kultnog generala Custera. Istraumatiziran, svakodnevno gasi ratnu bol alkoholom. Niotkud, pojavljuje se poziv njegovog bivšeg suborca u egzotični Japan kako bi trenirao tamošnje trupe. U jednoj od bitaka protiv samuraja predvođenih karizmatičnim Katsumotom, Algren biva ranjen i zatočen u samurajskom naselju u japanskoj zabiti. Tijekom njegovog zatočeništva razvije se prijateljstvo između Algrena i Katsumota te Amerikanac s vremenom uspijeva pronaći put do unutarnjeg mira.
Ovo je jedna od boljih Cruiseovih izvedbi gdje je manje stavljen naglasak na njegovu fizičku spretnost, a više na onu glumačku. Atipična uloga za poprilično šabloniziranog glumca. Kapetan Algren, ne samo da je dobar lik već je i izvrstan narativni alat. Kroz njegova iskustva i događaje proživljavamo nestvaran svijet samuraja i Japana.
U svojim razmišljanjima o Posljednjem samuraju primjećujem kako je, unatoč raskošnim i izvrsno koreografiranim scenama borbi, u fokusu filma prijateljstvo između dva karakterno slična čovjeka različitih kulturoloških pozadina. Kroz njihove „razgovore“ demonstrira se sva raskoš ovog emotivnog filma.
Njihov odnos refleksija je odnosa Japana i Amerike. Transformirajući konfliktno u kolaborativno ponašanje, prihvaćajući međusobne razlike, slaveći ih i učeći iz njih pripomogli su obostranom napretku.
Osim univerzalnog jezika tolerancije, razumijevanja i prijateljstva u filmu se pojavljuje i motiv sukoba modernog s tradicionalnim. Japan je ogledni primjer toga. Danas, jedno od tehnološki najrazvijenijih društava na području IT tehnologije, autoindustrije i robotike, istovremeno je prepoznato kao perjanica tradicionalizma i zatvorenosti. Dva svijeta, dijametralno suprotna ali neraskidivo povezana. Baš poput Katsumota. Kao predstavnik tradicije i prošlosti sukobljava se protiv, modernizacijom zaluđenog, naivnog kralja i njegovog pohlepnog ministra Omure (Masato Harada). Bitka je to unaprijed osuđena na propast ali je istodobno bitka koja šalje moćnu poruku. Radi se o čovjeku sigurnom u svoja uvjerenja, koji je spreman sve staviti na crtu zbog njih. Vijest o njegovoj tragičnoj pogibiji dolazi do kraljevskog dvora i za posljedicu ima Japan kakav danas poznajemo. Priča o posljednjem samuraju iako fiktivna ima elemente koji su itekako utemeljeni u stvarnosti. Uistinu, 1877. godine samuraji ustaju protiv svog gospodara i jurišaju kontra 30 000 naoružanih vojnika.
Jedna od zadnjih scena filma prikazuje pogibiju Katsumota i njegove preostale suborce u jurišu u sigurnu smrt. Simbolično, ta scena označava kraj prošlosti i dolazak budućnosti. Godine treniranja s katanom, lukom i strijelom, završavaju u ropotarnici prošlosti pod najezdom suvremene ratne mašinerije sa zapada.
No nije samo tu riječ o zamjeni tradicionalnog za moderno već je način samurajskog odlaska na vječna lovišta bio simbol svega onoga što su za života predstavljali. Život praćen beskompromisnim moralnim kodeksom, jednom riječju – Bushidom. Moralnim kodeksom svakog samuraja sastavljenom od sedam temeljnih vrlina. Pravednosti, hrabrosti, ljubaznosti, dobrote, časti, vjernosti i iskrenosti. Katsumoto je odbio umrijeti po pravilima izdajnika (Omure) već je to odlučio učiniti prema vlastitim, Bushido pravilima, odbijajući biti odnesen vihorom zaborava. Njegov čini prepoznali su i vojnici kraljevske armije, zaustavili napad i naklonom odali počast njegovoj smrti.
Ima nešto izrazito snažno u prešutnom izražavanju.
Nešto čarobno i mistično. Ovaj film prepun je takvih trenutaka. Trenutaka koji svoju kulminaciju dožive pri njegovom kraju. Naklonom vojnika, romansom bez previše izgovorenih riječi, pogledom prepunom suza ili samo jednom rečenicom koja govori sve. Film Posljednji samuraj se ne razbacuje riječima i emocijama pa ipak puno toga govori i emotivno pogađa.
Jedan od posljednjih filmova snimljenih na filmskoj traci, ostat će upisan zlatnim slovima u filmskoj povijesti manje zbog tehničkih, a više zbog narativnim specifikuma. Iskoristite jedan vikend, rezervirajte dva sata i pogledajte ovaj film ukoliko to već do sada niste učinili. Vjerujte mi, nećete se razočarati.
Posljednji samuraj: 5/5