Recenzija - Coco (2017)
Uoči ovogodišnjih Oscara odlučio sam se dodatno upoznati s nominiranim filmovima u različitim kategorijama. Vođen takvim razmišljanjem pogledao sam animirani film Coco za kojeg sam čuo izuzetno pozitivne kritike. Teška srca, moram se složiti s mišljenjem većine.
Radnja prati meksičku postolarsku obitelj i njihovog najmlađeg člana, Miguela. Unatoč glazbenim afinitetima koje posjeduje, zbog obiteljskih trauma iz prošlosti, biva opetovano sprječavan u njihovom razvijanju. Uoči proslave Dana mrtvih u gradu/selu organizira se natjecanje u kojem Miguel planira nastupiti. Jedino što mu treba je – gitara. Inspiriran glazbenim junakom Ernesto de la Cruzom kreće u avanturu odlučniji no ikad. U potrazi za latino instrumentom, spletom fantastičnih događaja, dospijeva u zemlju pokojnika te se tamo susreće, između ostalih, s pokojnicima iz vlastite obitelji ali i s osobom koju njegova prabaka Coco već dugo vremena nije vidjela.
Film bih usporedio s raskošnim cvijetom koji svaki novim raspletom radnje širi svoje latice da bi u konačnici pokazao svu svoju raskoš. U početku, priča je zabavna i spektakularna dok upoznajemo likove, njihove motivacije i karakter no kako ona napreduje, naša emotivna spona biva sve jačom te se film pretvara u pravu pravcatu sapunicu. Kad kažem sapunicu onda mislim na dramatične preokrete, scene nabijene emotivnim barutom i happy endom. Taj segment filma ne uzimam za zlo upravo zato što je najveći klišej moderne meksičke kulture transformiran u emotivni i humoristički adut. Kako se radi o koprodukciji Pixara i Disneya očigledan je utjecaj Pixarovih autora u stvaranju intenzivnih emocija što su do sada maestralno demonstrirali u filmovima kao što su Toy Story, Wall-E i posebno Up.
Uz emocije i humor, film jako dobro uspostavlja trodimenzionalnost priče. Kada pratite Miguela i njegovu obitelj imate osjećaj da su svi likovi živjeli u tom svijetu prije no što je film snimljen. Likovi se u tom prostoru osjećaju ugodno i udomaćeno, njihovi odnosi nisu isforsirani već vrlo tečni i prirodni. Elementi prošlost i sadašnjost, modernog i tradicionalnog savršeno se stapaju u jednu cjelinu. Kada se govori o traumama iz prošlosti, njih se uistinu može osjetiti. One ne djeluju površno i šuplje.
Ne znam koliko je potrebno da ističem kvalitetu animacije, zvuka i glazbe u filmu s obzirom na visoki standard kojim nas je Pixar razmazio. Iako nisam ljubitelj te vrste kompjuterske fotorealistične animacije, moram priznati da je ona dovedena do savršenstva. Detalji kod crteža likova i okoliša su impresivni kao i glazbeno/zvučna podloga. Uvijek sam smatrao kako animirani film treba ostati animirani. Film poput Kralja lavova savršen je primjer dobrog omjera upotrebe animacije i digitalije.
Unatoč svim dobrim elementima uvijek se nađe prostor za pokoju zamjerku, naravno. Problematika koja muči većinu Disney/Pixar animiranih filmova teme su koje obrađuju. Manje više priča se uvijek vrti oko dječjeg lika koji želi raditi jedno ali je prisiljen raditi nešto drugo. Za ovo prvo ima abnormalan talent i uvijek se nađe netko iz njegove okoline tko ga u tom naumu sprječava. Na kraju se oslobađa okova i kreće željenim životnim putem. Ma koliko god to bile emotivne priče mora se priznati da su već pomalo izlizane. Jednako tako, moramo biti svjesni kako ti filmovi nisu pisani za mene već za klince. Svejedno, dašak svježine svima bi dobro došao.
Preporučam roditeljima da naprave izlet u kino zajedno s potomcima i pogledaju film. Ne trebaju brinuti zbog tematike koja je usko vezana uz pokojnike i zagrobni život. Dapače, ako djeca trebaju spoznati koncept smrti i prolaznosti života onda je bolje da ga spoznaju uz film Coco nego, primjerice, uz video igru Doom, gdje će to imati prilike naučiti raznoseći lubanju nekom od digitalnih protivnika. Coco je film koji nas uči kako poštivati prošlost, a pritom ne naškoditi sadašnjosti. Poduka je to koju trebamo svi saslušati.
Coco: 4/5