Retrospektiva horor žanra
Zašto je horor žanr postao stvarni horor ?
Nekada slavni filmski žanr proživljava svoje najteže dane. Sa sjetom se njegovi fanovi mogu prisjećati zlatnih vremena 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća kada je bio poput stripovskih filmova danas – zlatna koka Hollywooda. Halloween, Strava u ulici brijestova, Djeca kukuruza, Carrie, Egzorcist, Alien, Predator, Petak 13ti, Dječja igra, originalni IT, Ralje, Stvor...
Nekada, ovo je bio žanr koji je okupljao najpropulzivnijih imena američkog filma poput Spielberga, Carpentera, Rob Zombija, Wes Cravena, George S. Romera, William Friedkina, Briana de Palme, John McTiernana, Jamesa Camerona i drugih… Redateljska krema uz sebe je vezala i onu glumačku pa su se kroz hororce profilirali Johnny Depp, Sissy Spacek, Kurt Russell, Sigourney Weaver, Arnold Schwarzenegger, Paul Rudd, Jamie Lee Curtis. Imena koja danas izazivaju strahopoštovanje, no tada su to bili samo početnici koji tragaju za slavom i pokojim honorarom. Unatoč tome korak po korak redatelji su se udaljavali od žanra, glumci su mu okretali leđa, sve je bilo manje i manje originalnih priča.
Ne postoji filmski žanr koji toliko ovisi o umješnosti redatelja u stvaranju ambijenta od ovog. Osvjetljenje, glazba, kamera, setovi i dobra priča recept su za uspjeh. Za dobar horror ne treba budžet od trideset milijuna dolara. Ono što je potrebno je dobra ideja i spavaća soba može postati set za film. Većina redatelja stvarala je filmove iz ovog žanra kako bi izbrusila svoje zanatske vještine ili se upoznala s kreativnim procesom koji će kasnije upotrebljavati u svojim drugim filmovima znatno veće produkcije. Može se slobodno reći kako je horror film poslužio mladim redateljima i umjetnicima poput pokusnog kunića. Iz takvog odnosa profitirali su svi. I umjetnici jer su dobili poligon na kojem su se mogli razmahati, i industrija zbog hiper produkcije takvih filmova te u konačnici – publika. Publika koja je religiozno pratila svaki mainstream film.
Krajem osamdesetih dolazi do promjene u trendovima. Pozornost s horora premjestila se na akcijske filmove ponajprije one Arnoldove i Stalloneove. Nauljena tijela bogova naoružana do zuba u borbi protiv čitavog svijeta bila su in dok su likovi u radničkim odijelima s kuhinjskim noževima postali prošlost i smjestili se u jednu od sporednih ladica. Naprosto žanr je s godinama postao repetitivan i u konačnici – dosadan te se s blještavim eksplozijama nije mogao mjeriti. Priča se svela samo na manijakalnog ubojicu i način na koji će iskasapiti neku od svoji tupavih žrtava. Hoće li to biti učinjeno kosom, pilom, sjekirom, nožem ili golim rukama, sasvim je bilo svejedno jer je nas, gledatelje, bolilo dupe kako će žrtva stradati. Upravo je to učestali problem i element koji naglašavam u većini svojih tekstova. Publika mora imati na platnu likove koji su dobro napisani i s kojima će se na ovaj ili onaj način povezati. Ako se taj magični “klik” ne dogodi, džaba vam efekti, džaba fenomenalna glazba ili setovi. Sve pada u vodu ako taj zakulisni, štreberski dio nije dobro razrađen i u konačnici dobro odglumljen. Kad malo pogledate filmove koji su označili početak kraja horora poput bezbroj nastavaka Noći vještica ili Petaka 13ih i drugih očito je kako su to filmovi krcati šupljim likovima s kojima se deva ne bi povezala kamoli ljudsko biće.
Na kraju balade horor je spao na imena poput Rob Zombija, Wes Cravena i George S. Romera. Niskom su to žanrovski redatelji koji su uistinu, stvorili neke od nezaboravnih horror filmova, no njihov se redateljski opus nikada ozbiljnije nije pomaknuo od njega.
Po meni ono što izdvaja vrhunskog glumca ili redatelja pa ako čak hoćete - umjetnika, njegova je raznovrsnost i moć prilagodbe vlastite kreativnosti u skladu s novim zahtjevima. Ako se umjetnik učahuri u formu koja mu je ugodna onda on prestaje biti umjetnik i postaje obrtnik. Obični zanatlija koji ne stvara novu vrijednost već istu reciklira na sto drugih načina. No s druge strane, zahvaljujući tim zanatlijama, horor žanr je opstao. Primjerice, da nije bilo Wes Cravena i njegovih Vrisak filmova u devedesetim godinama mainstream horror film u potpunosti bi zamro.
Unazad 2007. godine i izlaskom Paranormal Activityja u kina počela je nova era koju je još načeo Blair Witch Project 1999. godine. Upotrebom tzv. „found footage“ ubojstva koje je po svoj prilici djelo neke paranormalne pojave razbio se ukleti repetitivni začarani krug i otvorili su se novi smjerovi djelovanja unutar granica žanra horora. Iako je uslijedio, na krilima uspjeha originala, Blair Witch Project 2, mora se priznati, iako filmaški znatno bolji, nije polučio niti približan uspjeh originala. U tom slučaju više nije bilo bitno tehnika snimanja već koncept i filozofija koja stoji više iza filma no što je u samom filmu. Narajcati publiku s „pričom inspiriranom stvarnim događajima“ i „pronađenom snimkom ubojstva“ pružala je gledatelju osjećaj realizma koji je stvarao doživljaj koji se do tada nije mogao iskusiti. Naravno, nakon izvornog Paranormal Activityja uslijedilo ih je još 4 i to originalnih poput božićnog programa na HRT-u.
Situacija se mijenja pojavom redatelja James Wana. Njegovi filmovi poput Slagalica Strave, The Conjuringa 1 i 2, Insidiousa ponudile su gledateljima novi koncept strašnog koji se više naslanja na gnjusnost no što napada direktno strah kao takav. Prikazivanjem, na realističan način mogućnosti koje zlo u nama može učiniti drugima. Novi, mračniji pristup, uz ovaj put antagoniste koji imaju šarm stvaraju filmove neodoljivima.
Iako vrlo talentiran Wan je i ipak samo pojedinac koji radi dobre filmove no bojim se kako pored tu i tamo zgodne uspješnice poput remakea IT-a, horor film neće doživjeti ponovni uzlet. Nažalost, on će ostati na marginama i u srcima odabranih zaljubljenika u atmosferu i stravičnost koju može, samo on stvoriti. Iako, gajim nadu da će ipak opstati. Najvjerojatnije u formi hibrida s drugim trendy žanrovima poput SF-a. S takvom budućnošću horor će se pretvoriti više u nadjev no u glavno jelo, no svejedno, opstat će...