Retrospektiva - Harry Potter

Osam filmova. Osam milijardi dolara. Dva su podatka koja čine ovu filmsku franšizu o mladom čarobnjaku jednom od najuspješnijih ikada. No nemoguće je pričati o filmovima, a da se ne spomene originalni književni predložak. Čarobnjačka groznica započela je sa svijetom koji je stvorila engleska književnica J.K. Rowling. Harry, Ron, Hermiona imena su glavnih likova koja su se urezala u kolektivno sjećanje svih narednih generacija i to svih dobnih skupina. Milijuni ljudi gutali su stranice knjiga fantastično ilustriranih korica. Logičan korak nakon toga bilo je napraviti filmsku verziju iste. Kako su knjige uspjele vratiti vjeru u čitanje mlađim naraštajima tako su i filmski producenti imali namjeru stvoriti nove fanove koji će jednako strastveno i lojalno kupovati kino ulaznice. I bili su u pravu !

Što se glumačkih ostvarenja tiče ona su šarolika i prepuna iznenađenja. U početku, tada mlađahni klinci slabašnih glumačkih vještina trebali su pozamašnu podršku bardova britanskog glumišta poput Alana Rickmana (Profesor Snape), Michaela Gambona (Dumbledore), Maggie Smith (Minerva McGonagall) i drugih.

Kako su godine prolazile tako je njihova gluma bivala sve boljom. Nekada naporna štreberica, Hermione, pretvorila se u zgođušnu, ambicioznu čarobnicu. Radcliffe je postao manje kartoniran i više prošaran emocijama, ponajprije onima muke i psihološke napaćenosti dok je duhoviti ljenjivac Grint razigravao ekipu čineći ju manje učmalom.

Sve u svemu bilo je zadovoljstvo promatrati napredak glavnih glumaca kroz godine, dapače, činjenica da nisu promijenili glumačku postavu dodaje šarmantnost filmovima.

Prva dva filma „Harry Potteru i kamen mudraca“ i „Harry Potter i odaja tajni“ povjereni su u ruke iskusnog redatelja dječjih filmova - Chrisu Columbusu. Njegovi najpoznatiji filmovi do tada su bili Božićem inspirirani „Sam u kući 1 i 2“. Upravo zbog atmosfere koju je Columbus u stanju maestralno uhvatiti bio je angažiran da kreira šarmantan i privlačan filmski univerzum. U toj namjeri je i uspio. No kako se film počeo baviti sve težim i težim temama počeli su se mijenjati i redatelji. Pa je tako ona iz Columbusovih ruku prebačena u meksičke, i to one - Alfonsa Cuarona, filmskog redatelja do tada poznatog po filmu „I tvoju mamu također...“. Neobičan izbor redatelja za filmove o djetinjastim čarobnjacima. No pokazao se to pravi izbor jer je treći nastavak „Zatočenik Azkabana“ utabao stazu i jasan ton daljnjih filmova. Mračan i pomalo depresivan s natruhama nade davao je nužnu ozbiljnost čarobnjačkom univerzum. Kako su glavni junaci rasli tako se s njima mijenjao ton filmova. Od veselih početnih nastavaka pa sve do onih toliko mračnih za koje je potrebno podesiti boju na televizoru kako bi se mogli razaznati likovi od pozadinskog crnila.

No vrijeme je isteklo za Cuarona i novi redatelj je Englez Mike Newella. Redatelj najpoznatiji po filmovima kao što su „Donnie Brasco“ i romantične komedije kao što su: „Četiri vjenčanja i sprovod“, „Ljubav u doba kolere“ i „Osmijeh Mona Lise“. Ako je Cuaron bio neobičan izbor onda je ovo još bilo veće iznenađenje. No Newell je u svom dosadašnjem radu uspijevao izlaziti na kraj s većim ansamblom i filmovima u kojima je naglasak stavljen na odnose između članova grupe no što je položaj pojedinca u njoj. Ironično, iako je knjiga s filmovima naslovljena po glavnom junaku Harry Potteru, knjige i filmovi izrazito su orijentirani na interakciju Harryja i grupe čiji je član. Ma koliko god on bio zanimljiv bez ostatka ekipe ne bi bio niti upola privlačan kao što je u njihovom okruženju. Bez Rona (Rupert Grint) i Hermione (Emma Watson), Potter (Daniel Radcliffe) bi bio cvileći davež poput Frode u Gospodaru Prstenova.

Redateljski potpisi u velikim su franšizama poput ove najmanje vidljivi jer je kontinuitet bitniji od inovativnosti. Ako se želi napraviti što dugovječnija franšiza onda se moraju zadovoljiti određeni postulati koji čine franšizu uspješnom. Da bi se ta receptura ispunila i ne treba biti dovoljno kreativan kako bi se priča mogla ispričati. Taj problem filmski studiji i njihovi vlastodršci rješavaju angažirajući anonimna redateljska imena dovoljno ambiciozna da shvate režiranje takvog filma kao priliku pa su dovoljno fleksibilni spram studijskih sugestija.

Nakon Columbusa, Cuarona i Newella uslijedila je era Davida Yatesa. Red Feniksa, Half-Blood Prince i oba nastavka Deathly Hallows uvjerljivo su tonom najtamniji. Što je opet samo nastavak tonskog kontinuiteta započetog još od Cuarona. No Yates je pogodio nit koju je studio htio. Iskreno, finiš filmova o Potteru, najviše mi je neprepoznatljiv. Najveću emociju imam spram početnih filmova dok se ona polako razvodnjava kako se približavam njezinom kraju. Mrak u koji Harry zadire postaje sličniji kakvoj švedskoj monodrami što posebno dolazi do izražaja u prvom nastavku Deadly Hollows. Dok gledate taj film možete vidjeti ljude iz filmskog studija kako vam zavlače ruke u džepove i čupaju novce van. Hrpetina sporih kadrova, interijera prošaranih s 50 nijansi sive čine ga negledljivim. Iako se mora priznati da su odnosi između protagonista dobro prikazani posebice psihološka trauma glavnog nam junaka te njezina refleksija na Hermionu i Rona. Kao što je Newellov Plameni pehar bio prikaz ulaska, nevine dječice, u svijet odrastanja i seksualnosti tako je Deadly Hollows bio potpuno zaranjanje u realizam i depresiju koju život odraslih nosi sa sobom. Može se reći kako je Voldemort (Ralph Fiennes) svojevrsna metafora za životne prepreke i problematiku koju nosi, a koju mlađahni Potter na jedvite jade pokušava preskočiti.

Uz spomenute probleme filmovi imaju jedan problem u načelnoj priči, uostalom kao i knjiga.

Nitko mi ne može objasniti kako je pored svih silnih Aurora, Ministarstava, svemoćnog Dumbledorea i ostalih prestižnih profesora u najvećoj školi magije na svijetu – Hogwartsu, spala priča na - Harry Pottera. Dečka koji u osam filmova ima više sreće no pameti. Koji zadatke rješava tako da mu ih uvijek netko drugi odgonetne, gdje mu se stvari i situacije prigodno slažu i otvaraju poput tarot karata. Ponekad je iritantno slušati famu koji knjiga i film stvaraju oko frajera koji ne zna gdje udara i koji je, po svoj prilici, malo sporiji u glavi. Također, volio bih da smo vidjeli više od tehnika savladavanja magije jer se ponekad čini kao da Harry samo šafla po hodnicima škole i poput šerifa rješava zadatke bez prethodno naučene iti jedne čarolije. Kamoli onih najkompleksnijih.

Unatoč svim navedenim problemima, svaki 12. mjesec gotovo ritualno napravim Potter maraton i uživam u tom fantastičnom svijetu prisjećajući se nekih jednostavnijih vremena kada sam u ovim filmovima uživao gledajući ih kroz dječje oči upijajući magiju kao da sutra ne postoji.