Redateljski impresario Ridley Scotta

Ridley Scott, rođen u Engleskoj 1937. u vojničkoj obitelji, srednji je od ukupno trojice braće. Vrlo mlad pokazuje afinitet prema slikanju te se, kroz kist, boju i platno, u konačnici, odlučuje za kameru, zvuk, pokret i, ovaj put, kino platno. Režija mu je poslužila kao alatka za kormilarenje kroz krivudave staze životnog puta. Prisustvo njegovog oca nije moglo utjecati na obuzdavanje izražene umjetničke crte. Ipak, vojni dodir uspio je njegov talent spustiti na zemlju i zadržati u realnom spektru postojanja. Dao mu je fokus. Vrlo često okolnosti ili ljudi koje nas najviše koče i frustriraju mogu postati fantastična inspiracija za kreativni prkos i postignuće. Scott je živuća potvrda te tvrdnje. Redateljski poziv u njemu je uspio pomiriti kreativno s realnim.

Iako bi se moglo zaključiti, na temelju prijašnjih tekstova, kako nisam osobit ljubitelj redateljskog opusa gospodina Scotta, to naprosto nije istina. Moja frustracija je velika jer gledam jednog od velikana koji povlači potez za potezom s kojim narušava svoj, nekad sjajan, redateljski ugled.

Od njegovog posljednjeg Oscarima ovjenčanog filma – „Gladiatora“ iz 2000. godine pa sve do danas od 16 filmova svega 4 se mogu nazvati dobrima ostali spadaju u košaru s natpisom prosjek ili promašaj. Nakon odgledanog Gladiatora činilo mi se kako je njegovo vrijeme napokon došlo, kako će mu taj povijesni spektakl priskrbiti napokon zasluženog Oscara. No to se nije dogodilo. Očito Scott nije u dobrim relacijama s članovima Akademije pa samim time, iako spada u sami vrh Britanskog i Američkog filma, nikada nije bio proglašen pobjednikom kategorije za najboljeg redatelja.

Stječem dojam kako je tada izgubljen Oscar, uz gubitak mlađeg brata Tony-a, najviše utjecao na njegovu karijeru. Kao što je smrt starijeg brata Franka utjecala na ton filmova koje je snimao po njegovoj smrti (Blade Runner), tako je i Tonyjeva smrt natjerala junaka ovog teksta da se baci svim svojim duhom i tijelom u rad. Nikada u karijeri nije bio produktivniji no što je danas, pri njezinom kraju. S 81. godinom na leđima njegovo ime na zatamnjenom kino platnu gledat ćemo čak dva puta u ovoj, još uvijek aktualnoj, 2017. godini. U sklopu vlastite produkcijske kuće Scott Free radi na čak 15-tak projekata, što ga čini Kevin Hartovski aktivnim.

No hiperprodukcija ne znači i hiperkvalitetu pa svjedočimo masi kritički i financijski pokopanih naslova. Ako kažemo da je Alien Covenant, posljednji nastavak iz Alien franšize, ostvario popriličan podbačaj na kino blagajnama tada je jasno što šira publika misli o njegovom tejku oživljavanja univerzuma Osmog putnika.

To je Ridley Scott danas, puno zanimljivije je ono što je bio.

Redateljski pečat lupio je na naslove kao što su Black Hawk Down, Hannibal, Gladiator, Thelma & Luise, G.I. Jane, Alien, Blade Runner, American Gangster, Kingdom of Heaven, The Martian. Vraški moćan niz. Počeci u reklamnoj industriji utjecali su na njegov stil i osjećaj za estetiku kadra. Karakteristično za Scotta, filmovi su mu uspješni onoliko koliko im to kvaliteta scenarija dopušta. Ne spada u redatelje koji su autori scenarija vlastitih filmova, što ga, po meni, čini više zanatlijom no umjetnikom.

Iz tih razloga Christopher Nolan ili Spielberg imaju dimenziju više zbog svoje žanrovske raznovrsnosti i umjetničke kompletnosti.

Generalno gledano, svi filmovi koje Scott režira, koliko god scenaristički falični bili, vizualno su besprijekorni. Samo kada pogledamo tu vrstu fotografije i kompoziciju kadra iz par uvodnih scena jasno nam je da se radi o filmu Ridley Scotta.

U Hannibalu Firenca je iskorištena kao živo biće koje gledatelju dočarava dio Hannibalove kompleksne ličnosti. U Alienu napušteni svemirski broj više skriva no što otkriva dajući filmu potrebnu dubinu pozadinske priče i nasušno potrebnu misteriju. Surađivajući, s dotad široj publici relativno nepoznatim umjetnikom, H.R. Gigerom, uspio je to do savršenstva i postići. Kod Gladiatora je preko Maroka, Cipra i Engleske uspio približiti grandioznost Rimskog Carstva.

Dok su danas setovi gotovo izbačeni iz upotrebe ili svedeni na minimum, Scott još uvijek lukavo njeguje tu old school metodu snimanja filmova i s razlogom. Ne služe setovi samo kao eye candy već pomažu glumcima u ostvarivanju što boljih izvedbi. Set je jedan od alata kojima oni raspolažu, što im je alat kvalitetniji i izvedba bi trebala biti bolja. Naravno, to nije uvijek tako, no realizam okoliša u koji se ansambl postavi ne može nikako odmoći.

Unatoč genijalnom oku, montaža je Scottova rak rana. Često je nakaradnim kasapljenjem filmova i dobre elemente u filmu lako gubio. Prometej, koji ima dobru načelnu ideju i vraća dašak nade u davno izgubljenu franšizu gubi se na tupavim i šupljim likovima. Njihove idiotske odluke čine film komičnim što za horor film nije pohvala. Exodus ili The Counselor ma koliko god bili vizualno atraktivni pričom i kaotičnom montažom šuplji su do boli.

Zbog čudnjikavih montaža poznata su njegova proširena izdanja filmova koja su kvalitetom na znatno većoj razini od onih koje imamo prilike vidjeti u kinima. Konkretno, takav je slučaj bio primjer Blade Runnera. U kinima apsolutni podbačaj no s final cutom na DVD izdanju, uspio si je priskrbiti kultni status kod kritike i publike.

Kad se najmanje nadamo, dobijemo film poput Marsovca.

Narativno jednostavan, linearne priče bez pretjeranih komplikacija Scott je odradio elegantno i bezbolno pokazavši kako u njegovoj vještini još uvijek ima baruta.

Moj osobni favorit je Gladiator. Privlačnih likova, još privlačnije priče, s antiklimaktičnim krajem atipičnim za filmove s tako jasno izraženim junakom. Vrhunski soundtrack Hansa Zimmera i svaki kadar ljepotom al pari djelima impresionističkih majstora magnetski privlači gledatelja. Smatram i danas kako je Gladiator Scottov daleko najkompletniji film, film za koji je MORAO i TREBAO dobiti Oscara. Imao sam privilegiji gledati premijeru filma na Sarajevo film festivalu te se rijetko kada kao tada mogla čuti muha u publici kad je Maximus zakoračio kroz vrata Elizija.

Za kraj, dalo bi se zaključiti kako njegovih uspješnica ima znatno više od onih koje to nisu. Podario je svijetu neke od naslova koji su blago filmske umjetnosti. Karijera je to za svaki respekt. Respekt koji mu Akademija nije dodjelila priznaju mu fanovi diljem planete među koje i sam spadam!