Recenzija - The Punisher (2017)
U sjeni prikazivanja dva kino hita na TV ekranima pojavila se jedna serija.
Ušuljala se tiho, gotovo neprimjetno u naše dnevne boravke i zauzela stratešku poziciju. Nakon dvije sezone Daredevila, Jessice Jones, Luke Cagea, Iron Fista i Defendersa iz Marvelove radionice čuda stiže nam - The Punisher !
Radi se o strip junaku kojeg je još davne 1989. godine na filmskom platnu u istoimenom filmu ekranizirao mitski - Dolph Lundgren. Kako je Dolph ipak poznatiji kao fascinantan tjelesni specimen no kao glumac, možete dokučiti kakav je to portret lika bio. Morali smo čekati sve do 2004. godine da nam u kina dođe novi film o osvetniku iz tmine kojeg utjelovljuje, anonimni, Thomas Jane. Treći film bolje da i nismo dobili. Tadašnja je uloga Frank Castlea pripala Ircu Rayu Stevensonu.
Ključan problem svih nabrojanih filmova prikaz je glavnog lika. Fokus se opetovano stavljao na akcijske sekvence dok se ignorirao kompleksan psihološki profil junaka. Takav trend trajao je sve do danas. Sve dok Netflix nije uzeo stvar u svoje ruke i odlučio Punishera oblikovati u smislen trodimenzionalan lik. Drugim riječima, od njega načiniti ono što je on po izvornom, stripovskom, predlošku uvijek i bio.
Glavna uloga sletjela je u ruke kazališnog glumca - Johna Bernthala.
Njega smo do sada imali prilike vidjeti u manjim ulogama poput onih u Vuku s Wall Streeta i Baby Driveru. Većinom su to bile uloge psihopata i snagatora. No u ovom slučaju njegova najveća manjkavost transformirala se u najveću prednost. Uloga Frank Castlea/Punishera kao da je pisana za njega, te imamo još jedan slučaj uz Jobert Downey Jr.-a, kojem je lik iz fikcije usklađen s glumačkim kapacitetima.
Serijal se sastoji od tradicionalnih 12 epizoda koje od samog starta uspijevaju usisati gledateljevu pozornost i zadržati ju do samog kraja. Svaki trenutak gledatelj proživljava s likom te iako su teme teške i mučne ta mučnina ne tjera gledatelja od TV-a već ga drži prikovanog za nj.
Pored Bernthala pojavljuje se tu i drugi likovi. Najviše do izražaja dolazi njegov sidekick, haker – Micro kojeg glumi Ebon Moss-Bachrach poznatiji po ulogama u filmovima manjih produkcija. MIcro bježi od istih ljudi koje upravo Punisher traži. U zajedničkoj muci oni se povežu i počnu djelovati protiv mrskog neprijatelja. Dok obračuni traju, detektivka Madani (Amber Rose Revah) istražuje njihove ekshibicije. Umiješa se tu i perfidni Punisherov ratni suborac Billy Russo (Ben Barnes).
Kao najveća zamjerka može se izdvojiti rezerviranje popriličnog broja minuta serijala na lik mladog, napaćenog vojnika Lewisa dok, istovremeno, njegov lik u narativnom smislu nije ponudio zadovoljavajući finale vlastite priče. No ono što ga je izvuklo iz provalije mladi je glumac Daniel Webber čija gluma tjeskobe, bola i patnje ostavlja kritičare bez teksta.
Glavni negativac u serijalu agent je CIA-e i bivši Punisherov psihotični vojni komandant – Rawlins (Paul Schulze). Njegova glumačka izvedba također je – izvrsna iako pleše na samoj granici teatralnosti. Čak i to kad njegova prenaglašenost dolazi do izražaja dobro je tempirana jer se njegova ličnost raspada protekom serijala.
Punisher uspijeva vratiti Marvel/Netflix TV univerzum na stare staze slave. Nakon traljavih recenzija Jesisce Jones, Daredevila sezone 2 i Defendersa ovaj put plasirana je serija koja od početka do kraja ima kontinuitet kvalitete koji smo, iako se radi o izvrsnoj seriji, mogli primijetiti kod Luke Cagea.
Možda i najveća prednost pisanja ovakvih likova poput Frank Castlea je olakšana upravo zato što se radi o običnom čovjeku dovedenom u krajnje neobične situacije. Slično je i u “protivničkom” taboru kod DC-a, s Batmanom.
Lijepo je vidjeti povratak starog sjaja ovog velebnog TV univerzuma i to upravo s likom koji je zadnjih 40 godina u poziciji ružnog pačeta sad, konačno, isplivao kao prekrasni labud.
The Punisher: 5/5