Recenzija - Justice League (2017)
Famozni talijanski nogometni stratezi osmislili su catenaccio, nogometnu taktiku koja se svodi na granitno snažnu obrambenu liniju i stvaranje šansi preko brzih kontri. S druge strane brazilski selecao nogomet čini čarobnim. Bezbroj dodira lopte, driblinga, minijatura, šarolikosti i dinamičnosti. No u konačnici kad se sve zbroji i oduzme Italija je osvajač četiri, a Brazil pet naslova svjetskih nogometnih prvaka.
I ne tako velika razlika, zar ne ?
Superherojski filmovi mogu biti teški, mračni, ukopani u realnosti i kao takvi mogu biti jednako uspješni kao oni ležerni i veseli. Filmovi iz trilogije Viteza tame Christophera Nolana, djelo su genija i u tom konceptu oni su funkcionirali, no bez njega i to pod redateljskom palicom nekog drugog formula je to bez rezultata.
S tim na umu producenti su Justice Leagueom odlučili zauzeti novi pravac koji me ponukao na nekoliko zaključaka i to onih elemenata koji su trenutno dvojbeni ili nedovoljno uvaženi :
1. Zaokret iz depresivnog u pozitivno pokazao se dobrim izborom !
Ekipa DC Comics/Warner Brothersom po prvi put djeluje kao da ima jasnu viziju filmskog univerzuma. Prije svega to se odnosi na ton i vrstu filmova.
2. Ben Affleck MORA ostati Batman!
Da sam na mjestu producenata iskrcao bih ispred njegovog kućnog praga četiri šlepera keša samo da nastavi s ovom ulogom stvarati magiju.
3. Čim prije moramo dobiti filmove za Batmana, Flasha, Cyborga, Aquamana i novi film Wonder Woman!
Što više vremena posvetimo tim likovima i njihovim pozadinskim pričama to ćemo imati više razumijevanja za njihove postupke, motivacije i dinamiku razvoja Justice Leaguea kao tima.
4. Direktoru kastinga treba pod hitno dati neku nagradu jer je izbor glavnih glumaca bravurozan !
Film je narativno klasični superherojski film, što mu je učinilo medvjeđu uslugu.
Plan glavnog negativca – Steppenwolfa svodi se na dobro staro pokoravanje svijeta. Njegov dizajn je tragično loš, motivacije šuplje, a ciljevi klišejizirani. Na momente imao sam dojam da gledam lik iz igrice God of War, a ne visokobudžetni film. Takvom nedoraslom negativcu stoje na putu naši junaci.
Glavna premisa koja se proteže u svim dobrim superherojskim filmovima vezana je uz moćnog, lukavog pa čak gotovo nedostižnog negativca. Na primjeru Lokija, Heath Ledgerovog Jokera, Helle iz Thora Ragnaroka i pokojeg drugog, vidljivo je da, što je negativac jači i nedostižniji time naši junaci moraju pokazati više i djelovat uvjerljivije.
Riječ uvjerljivost je riječ koja u svijetovima plaštova, spandexa, letenja i svih sila abnormalnosti mora biti debelo podcrtana. Upravo na uvjerljivosti Justice League - pada. Taman kada su dobro razvili junake filma, napravili dobar tempo radnje, pa čak i odgovarajuće predstavili sve članove „Lige“, onda kad naše facice treba oplahnuti finalni kulerski džiz - filmu se ne može dić, figurativno rečeno.
No u moru problema koji su bili na tapeti prijašnjih im filmova ovaj se uradak može pohvaliti time da ih ima manje i da je na pravi način odgovorio na bar jedan od nekoliko bitnih postulata. Napraviti to da ansambl junaka funkcionira na odgovarajući način nije mala stvar, dapače, to je kompleksna ako ne i najkompleksnija stvar prilikom pisanja scenarija filma ovakve vrste. Tim više, ne mogu se načuditi da je Steppenwolf napravljen tako amaterski.
Na momente nisku kvalitetu CGI-a mogu objasniti s česti ponovnim snimanjima scena uzrokovanih redateljskim rošadama, tako da nije niti bilo dovoljno vremena da se sve popegla no unatoč tome, CGI nije taj koji može odvratiti pažnju s radnje filma. Kad se dvorana zatamnila i film završio ostao sam sjediti na svom mjestu - zadovoljan.
Iskreno se radujem slijedećem nastavku ovog ili nekog drugog DC-evog filma te sam spreman zajahati na novom valu optimizma koji je ovaj film uzrokovao.
Justice League: 3/5