Recenzija - Stranger Things 2 (2017)
Filmska platna nisu jedina mjesta gdje Guru voli provoditi vrijeme, on to čini i ispred TV-a. Zauzimanje strateške pozicije ispred ekrana, i kućno simuliranje kino dvorane Guruova je omiljena aktivnost. Još ako je na tom istom ekranu druga sezona znanstveno fantastičnog serijala Stranger Things time njegov život postaje bolji !
Mike, Will, Dustin, Lucas uz Eleven ostavili su naše vilice spuštenima u prvoj sezoni svojim nevjerojatnim avanturama i borbom s bićima iz druge dimenzije. Radnja serije toliko je intenzivna i misteriozna da naprosto ne možete prestati s gledanjem iste.
No kako je serija prestala, prestao je i hype koji ju je pratio. Prolazili su dani, mjeseci i nakon gotovo godinu i pol dana dočekali smo njezino ponovno prikazivanje. Hype je uskrsnuo, mašta se rasplamsala dok se raspravljalo o potencijalno novim događajima u narednoj sezoni.
No da li je serija na nivou njezinog hypea?
Nažalost, ne.
Daleko od toga da je serija loša, jer reći to bilo bi na razini bogohuljenja. No da je primjetan pad kvalitete u odnosu na prvu sezonu - je.
Nakon odgledane prve sezone bio sam pod njezinim dojmom narednih tjedan dana dok nakon druge sezone ushit je stao s ugašenim televizorom.
Serija je napeta i neizvjesna no razlog njezinog kvalitativnog pada nije u tim elementima već u repetitivnosti. Dok smo u prvoj sezoni imali element iznenađenja što zbog novih likova što zbog situacija sada već možemo dobar dio njihovog ponašanja predvidjeti pa samim time i serija gubi na svojoj uzbudljivosti.
Ovaj put u fokusu serije nije toliko Eleven (Millie Bobby Brown) i Mike (Finn Wolfhard) već je težište prebačeno na druge likove.
Gaten Matarazzo, uz Millie Bobby Brown, koji glumi frfljavog Dustina apsolutno je najjači glumac iz čitavog dječijeg ansambla. Ne samo zbog glumačkih vještina već i zbog elementa dopadljivosti, Matarazzo uspijeva svojom šlampavošću priskrbiti simpatije gledatelja.
S druge strane dok svi likovi imaju neku svrhu u priči, lik Lucasa (Caleb McLaughlin) je poprilično isprazan i imam osjećaj kako je tu isključivo u svrhu potrebe zadovoljavanja rasnog ključa pa mu je dodijeljena neuvjerljiva romansa.
Will (Noah Schnapp) je ponovna žrtva, te bi bilo zanimljivo da njegov lik bude, u narednoj sezoni, izmaknut iz kontinuirane pozicije žrtve kako bismo mogli gledati i drugu stranu njegovog lika.
Odrasli dio ansambla predvođen rastrojenom Winonom Ryder i novim Hellboyem – Davidom Harbourom te novim glumcima poput Paul Reisera i Sean Austina na podjednako kvalitetan način pruža podršku mlađim im kolegama te su s novom sezonom dobili nužnu trodimenzionalnost koja nasušno fali Lucasu i Willu.
Što se novih dodataka seriji tiče oni se najviše ogledaju u njezinim najmlađim članovima što je i logično s obzirom na to da je fokus serijala na djeci.
Riđokosa Max jedan je prigodan dodatak ansamblu kojeg nije ničim novim dopunila osim što je postala predmetom interesa dva člana mlađahne družine. Njezin, uvijek nabrijani, brat Billy kojeg je ekranizirao - Dacre Montgomery, poznatiji po ulozi crvenog rangera iz filmske adaptacije Power Rangersa, svojom asertivnošću bocka kako gledatelja tako i svoju okolinu u seriji. Djeluje poput auta s pokvarenim kočnicama.
Ova sezona poslužila je kao svojevrsni most između prijašnje i nadolazeće sezone serije.
Njena svrha je vratiti odnose i situacije likova iz ekstrema u što „normalnije“ pozicije iz kojih se mogu ponovno razdrmati. Dok se kaos bude razrješavalo uspostaviti će se interakcije između novih/starih likova koji su ih značajno manje ili gotovo nikako imali. S tim potezom gledatelji su kuhani i pečeni i spremni za novu, nadam se daleko riskantniju sezonu.
Stranger Things season 2: 4/5