Recenzija - Blade Runner 2049 (2017)
Kao istinski fan žanra znanstvene fantastike možete samo zamisliti moje uzbuđenje kada je Blade Runner 2049 stigao u naša kina. Zajedno s mojim filmskim demonom – Film Guruom pohitao sam brzim korakom prema obližnjem kinu nabaviti kartu, ovaj put u Sarajevu.
Nije me od premijernog prikazivanja mogao udaljiti niti očajni 3D projektor pa čak niti glavobolja koju uzrokuje jer ponovno doživjeti svijet replikanata i Blade Runnera bilo je značajnije od puke boli !
Film je započeo, tmina dvorane spustila se na njezine posjetitelje stilom gracilne meduze. Projektor je opalio intenzivnu zraku svjetlost prema platnu i magija je mogla započeti !
Razorna ali sjajna glazbena podloga Hansa Zimmera poprilično inspirirana originalnim Vangelisovim soundtrackom uz maestralne vizuale vrlo brzo zaokupila je moju maštu i priuštila mi AWW moment od samog starta.
Ovaj put redateljsku palicu je, na svu sreću, nekad talentirani gospodin Scott prepustio kanadskom redatelju Denisu Villeneuveu. Villeneuveu koji je u zadnjih nekoliko godina postao redateljski sinonim za uspjeh. Baš poput Nolana i Iñárritua spada u sami redateljski Mount Rushmore. Kada je došla na tapetu, realizacija ideje nastavka Blade Runnera iz 1982. odlučili su se na specifičan kreativni pravac koji bi kultnom filmu udahnuo novi život i financijskim uspjehom popločao stazu do nove mega filmske franšize.
Na svu sreću svojom ambicijom nisu pretjerano kontaminirali film tako da smo dobili nastavak dostojan originala koji stoji sam za sebe. On u samom bitku svog postojanja nije pretvoren u promo material za potencijalne nove nastavke. Film je čvrsto zacementiran u svijetu iz originala te se prirodno nastavlja na njegovu priču postavljajući sasvim logična pitanja bez suviše bizarnosti.
Istrenirana Villeneuvova sposobnost stavljanja težišta na likove koji egzistiraju u fantastičnim svjetovima ili okolnostima poput onih u filmovima Arrival i Sicario pokazala se nužnom i ujedno dobitnom.
Osim dizajnerski pogođenog tona filma, te bolesno dobre fotografije za koju je zaslužan Roger A. Deakins, Blade Runner nije predstavio neke nove koncepte kao njegov prethodnik al ih barem svojim postojanjem nije uspio kontaminirati. Film me podsjetio na Star Wars Epizodu 7 koja je na vrlo umješan način revitalizirala franšizu te uklonila gorak okus prequela i to decentno tweekajući najuspješnije dijelove franšize.
Glumačka postava odradila je vrlo dobar posao. Osobno, moje najveće iznenađenje je Ryan Gosling kojeg sam navikao gledati u sladunjavim komedijicama kao vrlo ciničnog ali šarmantnog lika. Nakon La La Landa njegova uloga u ovom filmu bila je kategorički drugačija. Od šaljivog romantika skočiti u ulogu depresivnog i tamom prožetog ubojicu androida nije nimalo jednostavan zadatak. Ne samo da je uspio izaći na kraj s tom ulogom već ju je u potpunosti ispunio.
Pored njega tu nam je i povratnik Harrison Ford u ulozi poznatog nam detektiva Deckarda. Bilo je zanimljivo vidjeti kojim putem je njegova priča po završetku originala krenula.
Debata da li je Deckhart android ili ne i dalje će se nastaviti s obzirom na to da autor filma i dalje ostavlja prostor za kontemplaciju tom idejom.
Novog mogula revitalizirane industrije replikanata glumi Jared Leto. Leto koji je ovaj put uspio pokupiti, po meni neopravdanu, pokudu kritičara za svoju interpretaciju lika.
Moram priznati da mi je ostavio dosta dobar dojam. Njegova nemilosrdnost u dostizanju svojih ambicija bila je poprilično dobro ekranizirana.
Sve u svemu vrlo dobro filmsko ostvarenje koje svojim radnjom, dizajnom i tonom ostavlja publiku u svojevrsnom trosatnom transu. Tempo filma i do zla boga nabubreni mjehur jedine su prepreke u njegovom nastojanju da vam dopre do srca.
Film se završio, tmina u dvorani iščeznula, a moj Filmski Guru sa zadovoljstvom podrignuo.
Iskoračio sam iz kina u kišnu sarajevsku noć sličnu onoj u Los Angelesu iz netom odgledanog filma i zaputio se u krevet sanjati električne ovce.
Blade Runner 2049: 5/5